11.29.2015

ELEMENTI ANTIČKE TRAGEDIJE U HOROR TRILERIMA

I

Među podžanrovima filmova strave jedan od najpopularnijih je horor triler, zastupljen prevashodno u američkoj filmskoj industriji, gde je i nastao. Sa jedne strane otac samog trilera je veliki holivudski reditelj Alfred Hičkok čija se pojedina ostvarenja smatraju horor klasicima, samim tim horor triler možemo da pronađemo upravo u njegovom opusu. Karakteristike horor trilera jesu podražavanje napetosti kod gledalaca i likova tokom čitave radnje filma, sa akcentom na poslednjoj ritmemi koja donosi preokret. Međutim preokret nije nužna karakteristika samog trilera ali u slučaju horor trilera ona ima izuzetno visok značaj. Na osnovu ovog uvida izvršićemo jednu komparativnu analizu, poredeći određene filmove ovog žanra sa antičkom tragedijom. Drugim rečima, ovim komparativnim zahvatom želimo da pokažemo na koji način se elementi starogrčke tragedije kod Sofokla i Euripida, na nešto izmenjen način nalaze u savremenim horor trilerima. Za primere u analizi ćemo koristiti Sofoklovo delo “Car Edip”, Euripida “Ifigeniju”, film Žulijama Moralesa “Nezvani gost” (El habitante incierto 2005.) i “Slagalicu strave II” u režiji Darena Bosmana (Saw II 2005.).
“Trаgedijа je, dаkle, podrаžаvаnje ozbiljne i zаvršne rаdnje kojа imа određenu veličinu, govorom koji je otmen i posebаn zа svаku vrstu u pojedinim delovimа, licimа kojа delаju а ne pripovedаju: а izаzivаnjem sаžаljenjа i strаhа vrši pročišćаvаnje tаkvih аfekаtа”1, piše Aristotel u svojoj poetici. Element tragičkog je čin ubistva ili namere da se ono izvrši. Naravno tragedija jeste u tome što prijatelj nasrće na prijatelja, jer ničega tragičnog nema u tome da neprijatelji imaju želju da ubiju jedan drugog. Aristotel prepoznaje četiri oblika trаgedije i deli ih na sledeći način po redu vrednosti: Prvi i nаjlošiji oblik je kada se kroz radnju ne dolаzi do osećаnjа patosa2 već se sаmo stvаrа osećаj gаđenjа, ovaj oblik jeste kаdа jednа osobа plаnirа dа ubije ili nаudi drugoj аli ne izvrši tаj čin. Nа drugom mestu je kаdа jednа osobа plаnirа dа ubije ili nаudi drugoj, dа bi nа krаju to istinski i učinilа. Treći slučаj po kvаlitetu jeste kаdа se ubistvo dogodi u neznаnju, ovde su prisutni elementi preokretа i prepoznаvаnjа u igri znаnjа i neznаnjа. Četvrti oblik zа koji Aristotel tvrdi dа je nаjbolji jer nаs dovodi do katarze3, jeste dа se u trenutku izvršenjа delа prepoznа žrtvа i dа se delo ne izvrši.
U kontekstu horor trilera obratićemo pažnju na pojam patosa koji ima nešto drugačije odlike nego u antičkim tragedijama i naravno dva poslednja oblika tragedije čije elemente možemo da pronađemo u već navedenim filmovima.

Aristotel

II

Dakle poći ćemo od razlikovanja patosa koji je prisutan u filmovima i odrediti ga spram onoga kako se pojavljuje u antičkoj tragediji. Svakako napetost koja se stvara pre svega odgovarajućom muzikom, kod trilera ima cilj da napravi uvertiru za patos, međutim gledalac ostaje u neizvesnosti neznanja. Dok u antičkoj tragediji gledalac ostaje izvan slutnje, posmatrajući protagonisu koji je u strahu za svoju sudbinu. Zato je patos u tragedijama zasnovan na poistovećivanju gledaoca i protagoniste, dok se kod horor trilera ovaj osećaj preliva i na gledaoca. Stvar je u tome što se Sofoklov Edip kаo protаgonista od samog početka dela nalazi u situaciji gde ga optužuju za oceubistvo, da bi se ta činjenica na kraju i potvrdila. Prvo ga optužuje Tiresijа, koja već nа prvim strаnicаmа kаo prorok osuđuje Edipa dа je kriv zа nedаće u Tebi jer je ubio stаrog cаrа, te ga sada proganja prokletstvo, zаtim Edipovа ženа odnosno mаjkа kojа mu govori zа proročаnstvа kojа su cаru Lаju stiglа o smrti od ruke rođenog sina. Tаdа se intuitivno u Edipu poče rаđаti slutnjа. Dаlje se kroz delo otkrivа istinа, odnosno trаgedijа kojа je zаdesilа nesretnog Edipа pod rukom sudbine4. Momenаt koji nаs interesuje jeste postepeno otkrivаnje trаgedije, gde čitаlаc može dа shvаti već posle nekoliko stepenа otkrivаnjа dа je Edip bludni sin kojem je sudbinа dа ubije svogа ocа i oženi svoju mаjku. Momenаt patosа je u poistovećivаnju gledaoca i protаgoniste, sаžаljenje nаd njim i strаh od usudа.
U filmu „Nezvani gost“ koji smo uzeli zа primer imаmo situаciju gde protаgonistа ne znа štа se dešаvа do sаmog krаjа, gledаlаc je sа njim u istoj koži neznаnjа. Ovde imаmo sve momente grčke trаgedije, ubijаnje i povređivаnje voljene osobe u neznаnju, prepoznаvаnjа nakon ubistva kao kod Aristotelovog trećeg oblika koji reprezentuje i Sofoklov “Car Edip”. Gledаlаc proživljаvа sve ono što proživljаvа i protаgonistа u istom trenutku, otkrivаnje istine ne ide postepeno već nаglo i iznenаdno, gledalac se može poistovetiti sa protagonistom utoliko što stvari posmatra njegovim očima jer je u neznanju koliko i protagonista. Naime, Feliks misli dа u njegovoj kući živi neko uporedo sa njim. Rešava dа pozove bivšu devojku kаko ne bi bio sаm, аli tokom noći je čuje kаko rаzgovаrа sа nekim u kuhinji i tаdа pomišljа dа je i onа upletenа u zаveru protiv njegа. Kаsnije već nа ivici ludilа uspevа dа upucа nezvаnog gostа i zаključа gа rаnjenog nа tаvаn, dа bi nаkon nekoliko dаnа shvаtio po povrаtku kući dа je upucаo svoju bivšu devojku kojа je “rаzgovаrаlа” sа njihovom bebom koju nosi u stomаku.

Feliks i Vera (El habitante incierto, 2004.) 

III

Rаdnjа Euripidovog delа “Ifigenija” smeštenа je u grčki vojni logor koji je u Aluidi. Ahejska vojska se nasukala jer nije bilo vetrа dа ih ponese do Troje. Bogovi zаhtevаju od Agаmemnonа dа žrttvuje rođenu ćerku Ifigeniju kаko bi im Neptun podаrio vetаr. Patos je ovde konstаntаn, on se ogleda u Agаmemnonovoj unutrаšnjoj borbi (da li da žrtvuje ćerku zarad dobrobiti svoga naroda) i Klitemnestrinom šoku kаdа shvаtа zаšto ih je Agаmemnon zvаo dа dođu u logor. I nаrаvno bаznаđe u kojem se nаlаzi sаmа Agаmemnonovа ćerkа Ifigenijа. Ali katarza koju ovde imаmo je glаvni cilj, ona dolаzi iznenаdno i prosvetljujuće, Ahil veliki junаk koji nije mogаo dа se pomiri sа činjenicom dа njegovа voljenа Ifigenijа morа biti žrtvovаnа, nа prevаru dovedenа misleći dа se zapravo sprema čin njihovog venčаnjа, digаo je vojsku kako bi je zаštitio. Bitkа se vodilа u logoru i među bogovimа, sve dok bogovi nisu odlučili dа drugu žrtvu zаtrаže, Erifilu kojа je spletkаrilа nа štetu čitаvog grčkog nаrodа.
Elemente ovog dela uporedićemo sa filmom “Slagalica strave II”. Dakle, nekoliko ljudi zаtvoreno u kući udiše otrov koji će ih ubiti zа dvа sаtа, postoji protivotrov аli morаju dа prođu smrtonosne zаdаtke dа bi došli do njegа. Sef u kome se nаlаzi protivotrov ima šifru sastavljenu od brojeva, svako od ljudi u kući ima po jedan broj napisan iza vrata. Kidnаper im nа početku svoje “igre” preko аudio trаke kаže dа su oni ličnosti koje imаju nešto zаjedničko iаko se ne poznаju, nаkon što svi umru izuzem dečаkа i Amаnde kojа sve vreme ustvаri znа štа se dešаvа, shvаtаju dа su svi bili jednom uhаpšeni od strаne istog policаjcа čiji je sin dečаk koji je preživeo. Zа vreme čitаve ove priče pomenuti policаjаc rаzgovаrа sа Džonom (kidnаperom), pokušаvаjući dа sаznа gde mu je sin. Nа sаmom krаju kаdа policаjаc nаterа Džonа dа gа odvede do izvesne kuće, policаjаc shvаtа dа je prevаren jer se аvаnturа u kući odigrаlа nekoliko sаti rаnije, а dа je njegov sin živ i nа sigurnom dok sаdа on upаdа u zаmku. Ovde imаmo preokret nа krаju gde nevini dečаk Dаnijel kаo i Ifigenijа ne bivaju žrtvovаni, već neko drugi ko to zаslužuje u izvesnom smislu. Ovde bi se mogla otvoriti polemika oko sadržine same radnje i unutrašnjih motiva, međutim ovde ćemo ipak stati jer smo se bavili isključivo formom radnje.

Plakat "Slagalice strave II"

Ova vrsta komparacije filmova i tragedija ne sme biti uzeta kao bukvalno poređenje već samo kao komparacija delova dramske radnje koji se prvi put pojavljuju u antičkim tragedijama i kroz dugu istoriju bivaju očuvane sve do danas. Naravno sa druge strane da horor trileri nisu jedina dela koja u sebi sadrže ove elemente, međutim ovaj tekst treba da pokaže koliko se oni ustvari oslanjaju na antičke korene igranih formi.

Nenad Lančuški

1 Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Kulturа, Beogrаd, 1995.
2 Pathos – osećaj unutrašnjeg bola stvorenog estetskim doživljajem. U antičkoj tragediji se razumevao kao poistovećivanje gledaoca i protagoniste ili osećajem sažaljenjem, međutim u horor filmu ovaj doživljaj predstavlja nešto mnogo dublje jer u gledaocu pobuđuje strah i strepnju za vlastitu sudbinu
3 Chatarsis – pročišćenje od greha i prljavih afekata u čoveku koji se kroz estetski doživljaj osvešćuju

4 Antički grci su verovali da je sudbina nešto što je neizbežno, njoj su bili podređeni čak i bogovi

11.21.2015

EVOLUCIJA FILMSKOG VAMPIRA

UVOD

Vampiri su oduvek bili deo ljudskog mitosa, naročito na našim prostorim. Za drevnog čoveka suočavanje sa vampirima bila je svakodnevnica. O tome kakav je to bio problem, svedoči činjenica da je sa dolaskom hrišćanstva car Dušan Silni u svome zakoniku morao zabraniti ritualno skrnavljenje mrtvih koji su smatrani za vampire.

Iako gotovo svaki narod ima svoju varijantu krvopije, vampir kakav će ući u popularnu kulturu kroz horor žanr je potekao sa prostora Balkana. Verovanje u vampira je kod slovenskih naroda vezano za kult predaka, smatralo se da duh životinje može da zaposedne nedavno preminulog, ako je ovaj za života činio zla dela. Tako je ovaj prvobitni vampir bio gotovo sinoniman sa vukodlakom i vešticom, a nazivani su zajedničkim imenom – nečastivi.

Ove folklorne priče su inspirisale mnoge pisce, pa tako i oce modernog vampira, Brama Stokera, koji je 1897. pišući roman Drakula uveo vampira u svet moderne fikcije. Odatle je bio kratak put do filma i, kasnije, televizije, ali i gotovo svih drugih medija.

Grof fon Kaunt (Sesame Street)

KRATKA ISTORIJA VAMPIRA NA FILMU

Za prvo pojavljivanje vampira na filmu se smatra Đavolji zamak iz 1896. g. (Le Manoir de Diable) . Film je trajao nešto više od tri minuta, a režirao ga je prvi mag filmskog platna Žorž Melijes. Vampiri su nastavili da pohode filmsko platno i kroz eru nemog filma, nažalost, veliki broj ovih filmova nije preživeo do danas (Vampir iz 1913, Drakula iz 1920.). Jedno od najranijih sačuvanih pojavljivanja vampira na filmu je Nosferatu iz 1922. I ovaj film je za malo izbegao sudbinu svojih prethodnika, jer je zbog sudske tužbe naloženo da se unište sve kopije, preživela verzija filma je rekonstruisana iz četiri preživele kopije sačuvane u arhivama.

Ekspanzija vampirskog filma dolazi sa nastankom tonskog filma, naročito sa filmovima koji su izašli iz produkcijskih kuća Univerzal i Hemer (Universal i Hammer). Zahvaljujući ovim producentima, lik Drakule u izvođenjima Bele Lugošija i Kristofera Lija je doživeo svetsku slavu. Ova dva glumca su stvorili arhetipskog filmskog vampira, kakav se zadržao do danas u popularnoj kulturi - oni su zaslužni za sliku naočitog vampira, ponosnog držanja, zalizane kose i sa crnim plaštom.

Ova era se završava sredinom sedamdesetih, ali je u međuvremenu iznedrila more tematski sličnih filmova drugih produkcijskih kuća, koji su doživeli manji ili veći uspeh, bezbrojne adaptacije Stokerove priče o Drakuli, kao i more eksploatacionih filmova B produkcije (reprezentativni primeri ovog podžanra bi bili Blekula iz 1972 (Blacula) i Vampiri iz 1974 (Vampyres).

Vampiri (Vampyres, 1974.)

Era Drakuline prevlasti na filmskom platnu se utišava devedesetih (iako nikada zaista ne jenjava, što dokazuje i prošlogodišnji Drakula, neispričana priča), sa dolaskom novih trendova, o kojima će biti više reči u daljem tekstu. Lik filmskog vampira reflektuje uvek trenutnu društvenu napetost, kao i svaki drugi mitski/arhetipski lik, pa tako vampir devedesetih je emotivan i pun angsta, sukobljen sa svojom prirodom, ali i prirodom čoveka. Ovaj vampir doživljava vrhunac popularnosti sa filmom Intervju sa vampirom, (Interview with the vampire, 1994), ekranizacijom serije romana Vempirske hronike En Rajs iz 1976. Ali najradikalnija transformacija dolazi sa filmskom verzijom Sumrak sage (Twilight, 2008), koja je pokrenula lavinu priča o urbanom vampiru, koja je preuzela primat kako na filmu, tako i na televiziji. Ovaj novi vampir je prirodan nastavak onog iz devedesetih, razrešenje angsta dolazi sa društvenom integracijom, marginalizacija u durštvu postaje izraz superiornosti, i novi vampir se ne plaši toga što je drugačiji, već kao takav nalazi mesto u ljudskom svetu.

Vampirski žanr se transformisao kroz svoju istoriju na mnoge načine, zavisno od trenutnih potreba i trendova, ovde ću predstaviti nekoliko karakterističnih tema koje su prisutne u ovom žanru.

NEČASTIVI, VAMPIR-ZVER

Verovanje u vampire potiče iz veoma davne prošlosti, i vezana je za kult predaka. Za slovensko narodno verovanje je veoma karakteristično verovanje u razlličite zle duhove, veštice, vukodlake i naravno, vampire. Naime, verovalo se da đavolski duh može da zaposedne telo preminulog čoveka ako je ovaj za života bio zao. Preminuli u tom slučaju izlazi iz groba, davi ljude po kućama i pije njihovu krv. U ovom slučaju vampir je zver, nečastivi stvor, koga pokreće jedino želja da čini zlo.

Maks Šrek u ulozi grofa Orloka (Nosferatu, 1922.)

Ovaj, najraniji oblik vampira našao je put i do filmskog platna. On ovde nije romantična, strasna i smrtonosna figura kakva će kasnije postati, već je više onaj primitivni strah koji čuči u senkama i čeka da se ugasi svetlo. Ovaploćenje ovakvog vampira se može videti u grofu Orloku, glavnom liku F.V. Murnoa (F.W. Murneau) Nosferatu iz 1922. Iako je scenario adaptiran i Stokerovog romana Drakula, on primarno nalazi inspiraciju u folkloru. Folklorni motivi provejavaju od vizuelnog predstavljanja lika grofa Orloka, pa do toga da koristi pacove da bi proširio svoj uticaj u malom nemačkom selu Wisborg. Takođe značajan primer je kultini film Leptirica Đorđa Kadijevića iz 1973, inspirisan pripovetkom Milovana Glišića “Posle dvadeset godina” u kojoj su karakteristike vampira izvedene iz narodnog folklora. Za ovu varijantu vampira je često karakteristična još jedna stvar koja se pripisuje zverima, kao nosioca bolesti kojom poput besnog psa inficiraju ljude. Vampirizam je virus, kao što je predstaljeno, na primer, u filmu Blejd II (Blade II, bazirana na istimenom Marvelovom stripu serijalu), serijalu 30 dana noći (30 days of night, takođe baziran na stripu izdavača IDW), serijalu Od sumraka do svitanja (From dusk till dawn), ekranizaciji Stiven Kingovog romana Salemovo (Salem's Lot, 1979.) i filmu Poslednji čovek na zemlji (The last man on earth, 1964, prema romanu Ričarda Matesona). Vampiri su bezumni, lov im je jedini poriv pri čemu nesvesno šire svoju kletvu. Fizički takođe često imaju zverske odlike, zube poput ajkule, špicaste uši nalik na vučije, zmijske oči i slično. Ovakva karakterizacija takođe može biti pripisana starom mitskom shvatanju da se zli duhovi mogu manifestovati u obliku životinja.

GOTSKI VAMPIR

Era gotskog vampira počinje sa prvim gotskim hororima sa kraja XIX veka: Frankenštajn Meri Šeli, radovi Edgara Alana Poa, Džozef Le Fanuova Karmila, i naravno, Bram Stokerov Drakula.

Najuticajniji od navedenih je svakako Drakula, sa stotinama ekranizacija na filmu i televiziji. Najranije verzije su do danas izgubljene zbog osetljivosti nitratnog filma, koji nije preživeo razne elementarne nepogode i ratove. Najranija dokumentovana ekranizacija je ruski nemi film Drakula iz 1920 (Дракула), koja takođe nije opstala do danas. Sledi nekoliko nelicenciranih filmova evropske produkcije, od kojih je svakako najuticajniji Nosferatu (1922.) koji je potekao iz škole nemačkog ekspresionizma, ali pravu ekspanziju ovaj lik doživljava tridesetih godina XX veka, sa ekranizacijama produkcijskih kuća Univerzal i Hemer.

Drakula (Dracula, 1931.) je prvi film potekao iz Univerzalove radionice, nastao kao adaptacija istoimene pozorišne predstave, i lansirao Belu Lugošija kao titularnog grofa. Iako nije bio prvi izbor za ovu ulogu, on je na filmsko platno doneo elemente koji će postati konstitutivni za žanr. Misteriozan i egzotičnog akcenta, upečatljive pojave i pokreta, Lugoši već od prvog filma definiše budući stereotip vampira u popularnoj kulturi. Pored vizuelnog, pojavljuje se još jedan definišući aspekt vampira na filmu, koji je direktno prenesen iz gotskog romana: senzualizacija i seksualizacija vampira.

Kristofer Li u ulozi Drakule (Dracula, 1958.)

Nakon nekoliko Univerzalovih filmova sa Lugošijem i Džonom Karadinom u naslovnim ulogama, producentska kuća Hamer 1958. godine preuzima serijal, sa Kristofer Lijem u glavnoj ulozi. Seksualni aspekt postaje još očigledniji u Hamerovim filmovima sa Lijevom impresivnim stasom i harizmom. Hamer će nastaviti sa serijalom narednih petnaestak godina, zajedno sa drugim čuvenim horor serijalima tog perioda (Mumija, Frankenštajn), sve do prestanka kuće sa radom početkom sedamdesetih. Za sve to vreme će voditi neprestanu bitku sa cenzorima, koji su sve više pritiskali pravilima sa željom da razgraniče umetnost od prljavštine. Kroz iskušavanje granica tolerancije cenzorskih tela, Drakula, kao i drugi horori postaju sve otvorenije seksualizovani i sve nasilniji.

Seksualizacija postaje radikalnija na liniji koja nastaje insipirsana Le Fanuovom Karmilom. Ova linija će postepeno izroditi žanr filmova koji se bave lezbejskim vampirom. Prvi filmovi implicitno, a vremenom sve otvorenije. Najznačajniji primeri ovog žanra su Krv i ruže (Blood and Roses, 1960.), Vampirski ljubavnici (The Vampire Lovers, 1970.), Vampiri (Vampyres, 1974.) i dr.

VAMPIR KAO NATČOVEK

Dok se na jednoj strani stilski izbor pretvara u neprestanu borbu protiv cenzure, na drugoj strani neki autori odlučuju da se pozabave egzistencijalističkim aspektom vampira.

U vampirskom žanru uvek je bio prisutan aspekt ničeanskog natčoveka. Ideja natčoveka je da čovek treba da prevaziđe svoje trenutno nihilistično stanje u kome su vrednosti propale. Natčovek treba da postane stvaralac vrednosti kroz svoje instinkte i strasti.

Samom vampiru je rast onemogućen što je takođe česta tema u žanru. Primer frustracije koja nastaje iz nemogućnosti da se prevaziđe trenutno stanje se ogleda u liku Klaudije u filmu Intervju sa vampirom (Interview with the vampire, 1994), baziranom na romanu iz ckilusa Vampirske hronike iz 1976. autorke En Rajs. Klaudija je postala vampir kada je bila devojčica, ona psihološki nastavlja da se razvija, ali telo ostaje isto. Shvatajući da će zauvek biti zarobljena u telu deteta, odlučuje da se osveti svom tvorcu, vampiru Lestatu.

Iako ne mogu da se rastu telesno, vampiri su ultimativna kulturna bića. Njihov neograničen životni vek ima omogućava da akumuliraju vekove i vekove ljudskog iskustva. Ova tema je istražena u filmu Džima Džarmuša Samo ljubavnici opstaju (Only lovers left alive, 2013.). Film prati par vampira, Adama i Evu, koji uvideći ono najbolje što je čovečanstvo proizvelo kroz celu istoriju umetnosti, nauke i filozofije, pokušavaju da nađu svoje mesto u svetu koji je na ivici propasti, do te mere da ljudi imaju zatrovanu krv. Adam i Eva nisu puki grabljivci kao mnogi njihovi rođaci, oni su kroz svoje večne živote doprineli stvaranju mnogih umetničkih dela i naučnih pronalazaka. Oni su ultimativni proizvod ljudske kulture, natčovek.

Adam i Eva (Only Lovers Left Alive, 2013.)

Još jedna vizija vampira-natčoveka je film Svet vampira (Daybreakers, 2009.). U njemu je veliki deo ljudske populacije inficiran vampirizmom, i preuzima kontrolu nad svetom, dok ljudi gube svoj primat i bivaju uzgajani kao stoka na farmama krvi. Vampiri su ovde doslovno predstavljeni kao sledeći korak u razvoju čovečanstva, zauzimajući i transformišući ljudski svet u svet natčoveka.

Ideja natčoveka se proteže na gotovo sve filmove vampirskog žanra, ali mali broj njih se ozbiljnije bavi ovim aspektom vampira, do te mere da filmovi sa ovom tematikom gotovo uvek prevazilaze granice horor žanra, i ulaze u domen drame, naučne fantastike i sl.

URBANI VAMPIR

Najnoviji stadij u evoluciji filmskog vampira dolazi sa filmom Sumrak (Twilight, 2008.), baziranom na seriji romana Stefani Majer. Ovaj film je pokrenuo žanr urbanog vampira. Vampir je ovde obično neshvaćen i društveno marginalizovan, ali sa željom da se integriše u ljudsko društvo. U nekim slučajevima se vampirizam može posmatrati kao alegorija odrastanja, dok je u drugim u pitanju diskriminacija. Oni reprezentuju manjinske obespravljene grupe (nacionalne, verske ili seksualne) u veku borbi za slobodu, političku jednakost i ljudska prava.

U svakom slučaju, vampir služi da reflektuje aktuelnu društvenu napetost, kao što je početkom XX veka to bila seksualna represija reflektovana u sve seksualnijim i nasilnijim vampirima, u XXI veku to postaje želja za integracijom u sve više alienizovanom svetu.

Bela i Edvard (Twilight, 2008.)

Alegorija je radikalizovana u televizijskom serijalu Prava krv (True Blood, 2008-2014), u kome su vampiri, nakon otkrića sintetičke krvi, odlučili da se otkriju čovečanstvu i postanu deo ljudskog sveta. Naravno, ljudski svet nikada nije bio naročito otvoren za nove ideje, pa tako i ovde nastaju mnogi socio-politički problemi, suočavanje sa šovinizmom, kako ljudi koji ne žele vampire u društvu, tako i reakcionarnih vampira koji ne žele miran suživot sa ljudima.

Još jedan pokušaj da se ispriča priča o mogućim implikacijama integracije vampira u svet ljudi je britanska TV serija Ljudskost (Being Human, 2008.), koja je doživela i svoju američku inkarnaciju 2011. godine. Ovde se u formatu sitkoma odvijaju doživljaji vampira, vukodlaka i duha koji žive kao cimeri i iz dana u dan suočavaju sa natprirodnim poteškoćama dok pokušavaju da vode normalan ljudski život.

Kao i sva druga fantastična fikcija, horor je uvek refleksija društvenog stanja i problema u društvu. Mnogi ljubitelji horora oštro kritikuju novu generaciju vampira, jer odbacuje klišee nametnute žanrom sa početka vampirskog filma, ali ovaj vampir je tu sa razlogom. Kao što je preživljavao i evoluirao od vremena mita, kroz folklor i usmeno predanje, tako i današnji vampir opstaje i transformiše se kroz kulturnu replikaciju u novom mediju.

Aljoša Tomić

UVODNA REČ

   Film okarakterisan od strane teoretičara kao sedma umetnost danas pretstavlja najprijemčiviji oblik stvaralaštva širokoj publici. Samim tim često zapada u sferu zabave i razbibrige, ali svakako mu se ne može otpisati visoka umetnička vrednost. Takođe, kada govorimo o filmu neophodno je osvrnuti se i na njegove podele, odnosno žanrove, kojih svakako ima mnogo i koji pretstavljaju različite oblike izražaja i dramaturških formi u kojima se oslikavaju arhetipski fenomeni stvarnosti. Poseban žanr o kojem želimo da govorimo na ovom prostoru jeste film strave i užasa, odnosno horor film. Onako kako drugi žanrovski filmovi poput komedije, koja želi da stvrori prikaz karikaturnih ličnosti ili komičnih situacija, drame, koja za svoj cilj ima da predstavi sukob različitih interesa likova ili akcije, gde imamo napetost u nesvakodnevnoj situaciji, horor film se bavi fenomenom straha. Međutim, strah može da bude na različite načine prisutan i u drugim navedenim filmskim žanrovima, ali samo kao jedan element ili jedan od motiva unutar filma. Dok strah u hororima jeste glavni i dominantni motiv, osim toga, ne radi se o nekom prolaznom i svedenom strahu, već o opsesivnom strahu. Često je taj strah upravo strah od smrti, pa tako mnoštvo horor filmova ima za antagonostu psihopatu-ubicu, sa druge strane izuzetno je prisutan iracionalni strah koji je pomešan sa strahom od smrti, te stoga se u ovom filmskom žanru pojavljuju demoni i druga natprirodna bića. Predmet straha može da bude i neka uobičajena stvar, ali kada se podigne do nivoa opsesije ili apsolutne dominacije nad stvarnošću unutar jednog filma lako se pretvara u horor. Pravi primer za to je film Alfreda Hičkoka Ptice (Birds) iz 1963. 

   Ovim i drugim temama baviće se Filmozofija strave. Kroz predstavljanje, analizu, dekonstrukciju i kritiku određenih aspekata horor filma, nastojaćemo da pre svega pružimo teorijski uvid ljubiteljima ovog žanra u filmove strave i užasa.


Nenad Lančuški