3.27.2016

KINESKI HOROR AUTORI

Nakon predstavljanja specifičnosti korejskog i japanskog horora, prelazimo na kineske horor autore. Već ranije smo govorili o neobičnom položaju kineskog filma i njegovim odnosom sa Hong Kongom, kao centrom filmske industrije u kome stvara najveći broj kineskih autora.

Horor kao derivat zapadne kulture je bio donedavno potpuno odbačen od strane komunističke Kine. Promenu je doneo novi talas azijskog horora koji je započeo film “Krug” (Ringu, 1998.), a Kina se uključila 2002. godine sa filmom “Oko” (Gin gwai) braće Pang, čiji opus ćemo ovde predstaviti.
Poster filma "Oko"

Hong Kong je više od sto godina bio pod upravom Velike Britanije, i to se ogleda u stilu velikog broja stvaralaca iz ovog grada. Savremeni Kineski horor film je mnogo manje klaustrofobičan od horora njegovih suseda, likovi su manje tradicionalistički, a folklor kao inspiracija se uzima mnogo liberalnije, i često je kombinovan sa folklorom Evrope i Amerike.



BRAĆA PANG

Braća pang, Deni i Oksid Čun, su identični blizanci rođeni 1965. godine u Hong Kongu. Oksid Pang, 15 minuta stariji, počeo je filmsku karijeru u glavnom gradu Tajlanda kao kolorista, gde se bavio režiranjem televizijskih reklama. Ovde je režirao i svoj prvi film, dramu “Ko trči?” (Ta fa likit, 1997.), koji je bio Tajlandov kandidat za Oskara te godine .

Oksid Čun Pang
Deni Pang je započeo karijeru u Hong Kongu, gde je radio kao montažer, i gde je režirao nekolicinu filmova. Ali pravi uspeh braća su doživela tek sa svojim prvim zajedničkim projektom, tajlandskim akcionim trilerom “Opasni Bangkok” (Bangkok Dangerous) iz 2000. godine. Dve godine kasnije režiraju svoj prvi horor “Oko”, koji je doživeo uspeh i u americi, i dobio dva nastavka, kao i holivudski rimejk u režiji Dejvida Moroa i Havijera Paluda.

Deni Pang
Braća imaju neobičan pristup režiji, svaku scenu režiraju nezavisno jedan od drugoga, jer kako kažu, “uvek je samo jedan Pang na setu”. Teme kojima se bave su vrlo često aktuelni društveni problemi, propušteni kroz žanrovsku prizmu, što njihove filmove čini donekle angažovanim. Iako nisu religiozni, ne kriju da su mnoge ideje inspirisane religijom, prvenstveno budizmom i katoličanstvom. Lokalni kulturni i filozofski uticaj se vidi u njihovoj opsesiji usudom, karmom i reinkarnacijom, koji uvek imaju značajnu ulogu u njihovim horor filmovima. U svakom slučaju braća Pang unose preko potrebnu svežinu u žanr, a zbog očiglednih zapadnih uticaja koji njihovim filmovima daju evropski feeling, idealni su za one koji tek žele da uđu u svet azijskog horora.

ABNORMALNA LEPOTA (SEI MONG SE JUN)

“Abnormalna lepota” je film Oksid Panga iz 2004. godine, snimljen u hongkonškoj produkciji. Priča filma je inspirisana žanrom fotografije koji vodi poreklo još iz viktorijanskog perioda, a reč je o portretima mrtvih. Ovim fotografima je primarni subjekt smrt i propadanje, a rezultat je neobičan. Slično horor filmu portreti mrtvih estetizuju ružno, postavljajući ono što je u savremenoj estetici poznato kao paradoks ružnoće. Kako je moguće da budemo opčinjeni ili da smatramo privlačnim nešto što je inače nakazno, groteskno ili jednostavno ružno? Estetika nudi mogući odgovor: nije ono što smatramo privlačnim ružnoća, već zadovoljstvo intelektualnog istraživanja koju nam umetnički predstavljena ružnoća nudi, kako navodi američki filozof Noel Karol.

Rejs Vong u ulozi Džini
Oksid Pang istražuje ovu ideju kroz lik Džini (Rejs Vong), nagrađivanog studenta akademije umetnosti, koja kreće u potragu za savrešenim fotografskim subjektom, a koji nalazi u trenutku saobraćajne nesreće kojoj biva svedok. Fascinirana morbidnim prizorom polako postaje opsednuta smrću, što je uvodi u jedan potpuno novi svet koji preti da je preotme, istovremeno razotkrivajući traumatičnu prošlost glavne junakinje. Film u trećem činu uzima žanrovski zaokret koji se nekima verovatno neće dopasti, ali zbog prelepog narativa prve dve trećine filma svejedno ga vredi pogledati.

DNEVNIK (MON SEUNG)

Još jedan film Oksida Panga, i opet je u centru tragična junakinja. Teško je reći nešto o ovom psihološkom hororu iz 2006. godine, a ne pokvariti neki od preokreta. Film prati mladu ženu Vini (Šarlin Čoi) koja provodi dane u svom stanu čekajući svoga momka Seta. Jednog dana njen momak nestaje bez traga i ona kreće u potragu za njim, pri čemu upoznaje Reja (Šon Jui), koji iz sažaljenja pristaje na večeru sa njom, a brzo potom otkriva da Vini krije mnoge mračne tajne.

Šarlin Čoi u ulozi Vini
Sjajan narativ i intrigantna priča prepuna egzistencijalnog straha i užasa, čini ovaj film obaveznim štivom za ljubitelje psihološkog horora u maniru “Isijavanja” (The Shining, 1980.) ili "Duhova u nama” (Others, 2001.).

OKO (GIN GWAI)

Ovaj zajednički film Denija i Oksida iz 2002. godine je postavio hongkonški film na mapu azijskog horora. Priča filma je inspirisana istinitim događajem u kome se devojčica od šesanest godina ubila nakon što je povratila vid transpantacijom rožnjače. Glavna junakinja filma, slepa violinistkinja Vong Kar Mun (Andželika Li), na isti način dobija vid, nakon čega postaje svedok događajima koje niko drugi ne vidi. Nakon što nasluti da se iza svega krije misterija koju treba rešiti da bi se oslobodila svog bremena, kreće sa svojim teraputom dr. Vaom (Lorens Čo) na putovanje koje će im promeniti živote.

Scena iz filma "Oko"
U svojoj osnovi, ovo je najtipičniji horor za azijsko tržište koji su napisali i režirali braća Pang. Iako ima mnoge tehničke kvalitete, za ljude koji su upoznati sa horor žanrom azijskog kontinenta, ovaj film neće biti ništa novo.

RECIKLAŽA (GWAI WIK)

Još jedna kolaboracija braće Pang iz 2006. godine, i ponovna saradnja sa Andželikom Li, koja ovaj put glumi spisateljicu Cui Ting-Jin. Ovaj film mi je jedan od najinteresantnijih filmova braće Pang, pre svega jer se poigrava osnovama na koje je postavljen žanr, a zatim eskalira u mnogo veću priču o ekološkoj svesti, ljudskoj egzistenciji, ali i prirodi pripovedanja. Ova kompleksna i slojevita priča zapakovana u ruho mračne fantazije inspirisane budističkim religioznim uticajima je pravo osveženje ne samo za azijski horor, nego za horor uopšte.

Scena iz filma "Reciklaža"
Slede spoileri: ovaj film je postao i predmet medijske kontroverze, jer se u jednom trenutku glavna junakinja nalazi na mestu gde završavaju zaboravljene stvari, između ostalog i abortirani fetusi, zbog čega neki kritičari filma smatraju da film nosi poruku protiv abortusa, ali Braća Pang su se izjasnila da to nije slučaj. Moj utisak je da nije u pitanju propaganda bilo koje vrste, to pitanje je realnost sveta u kome živimo, a ne bi bilo tako problematično da nije izvor egzistencijalnog užasa, što svaki dobar horor pisac zna da ceni i upregne u dobru priču.

Aljoša Tomić

3.20.2016

JAPANSKI HOROR AUTORI

Od svih istočnoazijskih horora najrazvijeniji je zasigurno japanski horor film koji ima i najdužu tradiciju i najviše autora. Japanski horor film karakteriše jedna posebna poetika koja se može prepoznati u većini podžanrova japanskog horora. Ova poetika bazirana je na ekspliciranju straha koji je kulturološki i društveno usađen u svakodnevicu jednog japanca i horor film ima za cilj da gledaoca dovede do jedne vrste katarze. Mogli bismo reći da sa jedne strane ove karakteristike važe generalno za isotčnoazijski horor film ali kako je on najrazvijeniji u Japanu i kako je ova zemlja i njena kinematografija najviše izvožena na strana tržišta, kvalitet, kvantitet i estetika su ovde najmoćniji.

Mnogi reditelji koji su se oprobali u pravljenju pojedinih filmova ovog žanra imaju svoja dela i u okviru drugih filmskih žanrova. Najznačajniji japanski reditelji horora su svakako Hideo Nakata, Takaši Šimucu, Kjoši Kurosava, Mike Takaši i Kođi Širjaši. Među svima njima pažnju bi trebalo posvetiti zasigurno jednom horor autoru, a to je Kođi Širjaši koji je režirao i napisao najveći broj horora u proteklih deset godina. Ostali reditelji koje smo naveli su svakako izuzetno važni kako za samo stvaranje horor filma (pre svega mislimo na Nakatu i film „Krug“ koji je pokrenuo talas novog japanskog horora) tako i za razvoj određenih podžanrova (na primer Mike Takaši koji je postavio standarde japanskog splatter filma). Osim Širjašia u ovom tekstu bavićemo se i rediteljem koji je izuzetno važan zbog svog uplitanja kriminalističkog i detektivskog žanra u horor film, kao i drugih netipičnosti koje sadrže njegovi filmovi, a radi se Kjošiu Kurosavi.

KOĐI ŠIRJAŠI

Kođi Širjaši rođen je 1973. godine u Fukoki. Završio je filmsku režiju na Univerztetu Kjušu Sanđo u rodnom gradu i još kao mladić bio je asistent režije na filmovima koje je u to vreme pravio Šinobu Jaguči. Počeo je da pravi filmove inspirisan mnogim horor klasicima američke kinematografije kao što su „Zora živih mrtvaca“ (Dawn Of The Dead, 1978.), „Teksaški masakr motornom testerom“ (The Texas Chain Saw Massacre, 1974.), „Mrtvo zlo“ (The Evil Dead, 1981.) i drugi.

Kođi Širjaši
Širjaši je debitovao sa filmom „Prokletstvo“ (Noroi, 2005) koji spada u found footage ili pseudo dokumentarce koji su zaživeli posednjih desetak godina u svetu horora. Većina Širjašievih filmova su zapravo pseudo dokumentarci tako da ga možemo smatrati i jedinim rediteljem iz Japana koji se bavio isključivo ovom tehnikom snimanja horor filmova. Ovu tehniku je možda  koristio jer nije imao dovoljno novca da uloži u svoje filmove pa je vrlo često bio prinuđen da scene paranormalnog animira što u vizuelnom smislu donosi lošiji kvalitet u nekim njegovim filmovima.

Poster filma "Prokletstvo"
Dva Širjašijeva filma koja vredi izdvojiti nisu pseudo dokumentarci, već se radi o splatter hororu „Groteska“ (Gurotesuku, 2009.) i filmu koji je napravljen u saradnji sa ko-scenaristom Naojuki Jakotom „Izrezan“ (Kuchisake-onna, 2007.) a koji pretenduje da postane jedan od kultnih japanskih horor filmova.

GROTESKA (GUROTESUKU)

Ovaj film predstavlja jedan od najeksplicitnijih splatter horora ikada snimljen, a zasigurno najeksplicitniji film istočnoazijskog horora. Priča prati mladi ljubavni par Aki i Kazuo koji se igrom slučaja nađe u zamci hirurga sadiste koji želi da ih muči kako bi zadovoljio svoje seksualne fantazije. Sa jedne strane hirurg privatno predstavlja uglednog doktora, odmerenog i prijatnog čoveka dok se ne pretvori u čudovište koje uživa u tuđoj patnji. Osim fizičke torture doktor se i psihički poigrava sa Aki i Kazuo što dodatno komplikukje radnju i poigrava se sa osećanjem samih gledaoca.

Scena iz filma "Groteska"

IZREZAN (KUCHISAKE-ONNA)

Ovaj film najviše od svih japanskih horora liči na američke slešere, ali poseduje karakterističan japanski izraz. Kao u „Krugu“ i „Kletvi“ ovde imamo ženu kojoj je nanesena nepravda i koja želi osvetu, te stoga po inerciji ima svoju ciljanu grupu žrtava, u ovom slučaju su to deca. Na izvestan način ovo je dečiji horor film i možda bismo mogli da kažemo da ima edukativni karakter jer žena (antagonista) pre nego što napadne svoje žrtve pita ih da li misle da je ona lepa, a pri tom su joj obrazi rasečeni. Njena sakatost je direktno povezana sa njenim oružijem, a to su makaze. Ovaj film je inspirisan jednom od mnogobrojnih urbanih legndi koje su se prepričavale po Japanu, što ne isključuje mogućnost da se nešto slično zaista i desilo.

Scena iz filma "Izrezan"

KIJOŠI KUROSAVA

Kijoši Kurosava pre svega nije ni u kakvom srodstvu niti vezi sa drugim velikim japanskim rediteljem Akirom Kurosavom. Kijoši je rođen 1955. i završio je Univerzitet u Tokiju pod mentorstvom Šigehiko Hasumija, poznatog filmskog kritičara. Kurosava danas radi kao profesor na istom univerzitetu, inače široj javnosti je poznatji kao filmski horor autor, scenarista i kritičar. U ranoj mladosti eksperimentisao je sa kamerom od 8 mm i snimao je filmove o jakuzama. Sa filmom „Lek“ (Cure, 1997.) postiže prvi međunarodni uspeh. Ovaj film predstavlja jednu kriminalističku sagu sa elementima horora. Ali za razliku od filma „Krug“ koji je izašao godinu dana kasnije ovaj film nije imao veliki uticaj na budući razvoj japanskog horor filma iako su neki motivi i elementi ostali prisutni u većini filmova.

Kijoši Kurosava
Kijoši Kurosava se bavio snimanjem i drugih filmova osim horora, ali ovde ćemo izdvojiti dva njegova filma od kojih je jedan kultni japanski horor „Puls“ (Kairo, 2001.), a drugi će biti film „Odmazda“ (Sakebi, 2006.). Ovog autora u svim delima karaktriše nešto što drugi japanski stvaraoci uglavnom nemaju, a to je doza mistike i nerazjašnjenosti. U njegovim filmovima se pojavljuju apstraktni elementi koji gledaoce i aktere filma često ostavljaju u čudu, ali oni na jednom meta nivou mogu da govore upravo o sadržini filma i njegovoj suštini. Drugim rečima Kijoši Kurosava je u horor film uneo više aspekte umetničkog stvaralaštva nego što je to karakteristično za ovaj filmski žanr.

PULS (KAIRO)

Ovaj film smo već ranije spominjali u tekstu o američkom filmu „Bez prijatelja“ (Unfriended 2015.) sa istom, odnosno, sličnom tematikom. Dakle, film se bavi savremenim tehnologijama i svetom mreže kroz koji autor hoće da prikaže strah koji ovaj paralelni svet razvija u svima nama. Film ima mitološku dimenziju jer je taj paralelni svet računarske mreže poistovećen sa svetom duhova, a stvarni živi svet kroz film doveden do apokalipse. Na ovaj način film ima futuristički karakter. U dve paralelne radnje koje prate dvoje likova, mladog studenta Riosukea i devojku Kude. Oni se sreću sa duhovima koji im se obraćaju iz paralelnog sveta i traže od njih pomoć. Neki od duhova su prijatelji likova koji su prešli u svet mrtvih, koji predstavlja ovaj paralelni svet. Film tematizuje i problem samoubistva, kao i ideju o tome da život u internetskoj mreži svodi na usamljenost kakva je u stvari smrt.

Scena iz filma "Puls"

ODMAZDA (SAKEBI)

Ovaj film možemo da okarakterišemo kao detektivski horor. U glavnoj ulozi imamo lik detektiva koji istražuje ubistvo ženske osobe. Na samom početku otkriva da se na mestu zločina nalazi dugme sa njegovog kaputa, ali se ničega ne seća. Kako istraga odmiče tako detektiv počinje da viđa ubijenu ženu poput duha ili prikaze i radnja se dalje komlikuje razvojem misterije. U gradu počinje da vlada epidemija ubistava koja se širi i zahvata sve više ljudi. Čitava radnja biva obavijena velom misterije i mistike koje i karakterišu poetiku ovog reditelja kao i nedorečeni završetak koji ostavlja prostor za nagađanje i razmišljanje.

Nenad Lančuški
Scena iz filma "Odmazda"




3.13.2016

KOREJSKI HOROR AUTORI

U prethodnom tekstu smo se pozabavili opštim odlikama korejskog horor filma, a ove nedelje ćemo da vam predstavimo nekoliko filmova dva uticajna korejska reditelja, Kim Dži-vuna i Park Čen-vuka, čiji filmovi na domaćem tržištu zarađuju više novca od holivudskih blokbastera. I jedan i drugi su svestrani reditelji, u čijem opusu ima svega, od akcionih filmova preko komedija do ozbiljnijih drama, ali i nekoliko izuzetnih horor filmova.

KIM DŽI-VUN

Jedan od najpopularnijih filmskih autora koji stvara na prostoru Južne Koreje, a od skorijeg vremena i šire, je Kim Dži-vun, višestruko nagrađivani reditelj i scenarista koga odlikuje interesantan stil i pristup. Kao reditelj pokazao je sjajnu fleksibilnost, bez problema se uspešno noseći sa najrazličitijim žanrovima: komedija, horor, vestern, drama i drugi, a o njegovim sposobnostima govore i brojne nagrade na raznim međunarodnim festivalima. Karakteristično za reditelje azijskog podneblja, njegovi horor filmovi nisu “čistokrvni”, već često sadrže elemente drugih žanrova, što im daje autentičan izraz, ali iz istog razloga mogu da ne odgovaraju ukusu ljubitelja klasičnog horora.

Kim Dži-vun
Rođen 1964. godine u Seulu, u Južnoj Koreji, počeo je karijeru kao pozorišni reditelj i scenarista. 1998. godine je u svet filma ušao sa svojim rediteljskim prvencem “Tiha porodica” (Choyonghan kajok), koji je dobio nagradu za najbolji film na filmskom festivalu Fantasportu u Portugalu, a dve godine kasnije usledio je film “Prljavi kralj” (Banchikwang) koji je na korejskom box officeu šest meseci držao prvo mesto gde ga je videlo više od dva miliona ljudi, i zapečatio Kimovu reputaciju kao jednog od vodećih korejskih reditelja. 2003. godine snima film “Priča o dve sestre” (Janghwa, Hongryeon), prvi korejski film koji je igrao u američkim bioskopima i ujedno film koji mu je doneo međunarodnu slavu.

Kao uticaje na svoje stvaralaštvo Kim navodi savremene autore poput braće Koen i Kventina Tarantina, ali i klasične auotre poput Žan-Pjer Melvila ili Federika Felinija. Motivi koji se provlače kroz njegove filmove su ironija i cinizam. Njegovi likovi su obično antiheroji kojima se stvari uvek događaju sa ironičnim tonom, kao što se na primer likovima iz “Tihe porodice” sve događa suprotno njihovim planovima. Prema Kimu ovo odgovara stvarnom životu, koji je uvek gorak, i uvek ide mimo svih planova. Zato njegovi likovi nikada ne doživljavaju katarzično oslobođenje, čak ni kada sprovedu svoje ciljeve.

TIHA PORODICA (CHOYONGHAN KAJOK)

Debitantski film Kim Dži-vuna iz 1998. godine je neobična horor-komedija, koja je doživela svoj japanski rimejk tri godine kasnije u režiji Mike Takašija. Priča prati šestočlanu porodicu, koja kupuje izolovanu kolibu sa nadom da će pokrenuti hostel za planinare. Međutim, sve polazi naopaoko jer nakon nekoliko nedelja bez ijednog posetioca, prvi gost umre u svojoj sobi.

Scena iz filma "Tiha porodica"
Film funkcioniše kao morbidna komedija zabune, sa događajima koji eskaliraju kako po obimu, tako i po morbidnosti. Reditelj nam kroz suptilno izvedenu karakterizaciju, polagano otkriva mračnu stranu čovekove prirode, ali sa prilikom da izrazi svoj podsmeh čovekovoj nemoći da preokrene tok životne nesreće. Fantastična kinematografija sjajno dočarava osećaj izolacije, a soundtrack odlično nadopunjava apsurdne situacije u koje se porodica upliće, zaključno sa finalnom scenom koju cinično prati pesma I think I love you od Partridge Famly.

PRIČA O DVE SESTRE (JANGHWA, HONGRYEON)

Višestruko nagrađivani horor film koji je Kimu omogućio proboj na međunarodno tržište je baziran na korejskoj folklornoj priči po imenu "Priča o Ruži i Crvenom Lotosu”. Iako ovo nije prva ekranizacija popularne korejske priče, ovaj film je svakako doživeo najveći komercijalni uspeh od svih prethodnih iteracija. Pet godina kasnije je dobio i svoj američki rimejk po imenu “Nepozvana” (The Uninvited).

Jum Džung-a u ulozi maćehe.
Film počinje scenom u kojoj devojka po imenu Su-mi daje intervju psihijatru u mentalnoj instituciji koji je ispituje o događajima koji su doveli do tog trenutka. Film nas vraća u prošlost u kojoj vidimo Su-mi (Su-džung Lim) sa svojom sestrom Su-jon (Gjun-jang Mun) dolazi u kuću na selu gde žive sa svojim ocem i maćehom. Kroz niz događaja otkrivaju se mračne porodične tajne koje postepeno izlaze na površinu.

Stilski, film ima narativ i tempo porodične drame, ali reditelj povremeno uvodi natprirodne elemente koji deluju jako efektno u kontrastu sa “normalnošću” ostatka filma, a i zato što Kim Dži-vun sjajno vlada suspensom i napete natprirodne scene će vas sigurno naterati da skočite iz stolice. Naravno, i ovde su prisutni ironični obrti tipični za ovog autora kao i fantastično iskorišćena muzička podloga.

VIDEO SAM ĐAVOLA (ANG-MA-REUL BO-AT-DA)

Ovaj film iz 2010. godine najbolje se može opisati kao krimi-drama sa elemetnima psihološkog i splatter horora, i važi za najnasilniji film ovog autora do sada. Takođe ovo mu je prvi film za koji nije on sam pisao scenario, nego je to uradio Park Hun-džung.

Čoi Min-sik u ulozi Džang Kjung-čula
Film prati specijalnog agenta Kim Su-hjuna (Li Bjung-han), koji kreće u potragu za serijskim ubicom Džang Kjung-čulom (Čoi Min-sik), nakon što mu ovaj brutalno ubije verenicu. Njih dvojica započinju igru mačke i miša u kojoj se granice između dobra i zla zamućuju. Ozbiljno razvijeni likovi i frenetična akcija sjajno komplementiraju jedno drugo u rukama Kim Dži-vuna, koji tka još jednu priču o ljudskoj prirodi i suštinskoj ljudskoj nemoći.

O ideji ovog filma najlepše je rekao sam autor u intervjuu koji je dao za Future Movies: “Želeo sam da predstavim, kako bezrazložno nasilje, tako i nasilje sa razlogom. Da bi uzvratio bol i strah od nasilja koje je dobio od đavola, čovek postaje đavo lično i koristi ekstremno nasilje: Želeo sam da pokažem njegovu bolnu dilemu i ironiju”. I zaista, ovaj film to do sada radi najefektnije i najspektakularnije u dosadašnjem opusu ovog reditelja.

PARK ČEN-VUK

Park Čen-vuk je bio moj prvi kontakt sa korejskom kinematografijom i razlog zašto sam je zavoleo. Pre više od deset godina pogledao sam njegov film “Stari momak” (Oldeuboi) drugi film u njegovoj trilogiji o osveti, koji me je oduševio inventivnošću i svežinom koju je uneo u žanr.

Park Čen-vuk
Rođen je u Seulu, 1963. godine, gde je studirao filozofiju i gde je pisao o filmu sa namerom da postane filmski kritičar, što mu je dobro došlo, jer kada je odlučio da se okuša u režiji njegovi prvi filmovi nisu postigli zapažen uspeh. Tek 2000. godine režira jedan od najgledanijih filmova u korejskim bioskopima, ratni triler "Zajednička zona bezbednosti" (Gongdong gyeongbi guyeok JSA). Četiri godine kasnije osvaja gran pri na festivalu u Kanu sa filmom "Stari momak".

Iako se bavi sličnim temama kao Kim Dži-vun, podtekst njegovih filmova je drugačiji. U njegovim filmovima nema toliko gorčine, a nasilje je romantizovano, što često ume da stvori atmosferu kao iz bajke, kao protivtežu razaranju koje prati njegove likove. Takođe, za razliku od Kima, čiji likovi ostaju zarobljeni u ironiji života, Parkovi antiheroji ponekad doživljavaju katarzu do kraja filma. Njegovi filmovi su vizuelno karakteristični. U njima dominiraju dugi kadrovi snimljeni doli kamerom, koja se kreće tečno i u svim pravcima, što Park nekada koristi da pojača pomenuti utisak bajkovitosti.

TRI EKSTREMA (SAAM GAANG YI)

"Tri ekstrema" je omnibus iz 2004. godine, snimljen u japansko-kinesko-korejskoj koprodukciji. Iako je Park režirao samo trećinu ovog filma, ceo omnibus je itekako vredan gledanja, jer su pored njega na delu još dva majstora horora, Mike Takaši iz Japana i Frut Čen iz Kine. Film je nastavak filma "Tri" (Saam gaang) iz 2002. godine, koji je imao istu formu i u kome je jedan od segmenata režirao Kim Dži-vun.

Scena iz segmenta "Rez"
Film se sastoji od tri nepovezane priče, prva po imenu "Knedle" u režiji Frut Čena, govori o ostareloj glumici koja želi da povrati mladost i odlazi kod žene koja priprema knedle koje navodno imaju regenerativne sposobnosti. Ali ono što ne zna je da one sadrže stravičan tajni sastojak. Drugu priču, po imenu "Rez" režirao je Park Čen-vuk, i ona govori o reditelju koga zajedno sa njegovom ženom kidnapuje jedan od statista iz filma i prisiljava na sadističku igru. I finalni segment, po imenu "Kutija", koji je režirao Mike Takaši govori o mladoj ženi koja iz noći u noć sanja istu noćnu moru u kojoj je živa zakopana u snegu. Dok priča odmiče, ona shvata da njen san može biti povezan sa njenom davno nestalom sestrom.

Svaka priča u omnibusu potpuno opravdava naziv filma, tri reditelja se nenadmašno igraju suspensom, groteskom i brutalnim nasiljem, stvarajući klasik koji nije za svačiji stomak.

ŽEĐ (BAKJWI)

Ovaj film iz 2009. godine je napisao i režirao Park Čen-vuk inspirisan romanom "Tereza Raken" (Thérèse Raquin) od Emila Zole. Film je osvojio nagradu žirija na festivalu u Kanu 2009. godine.

Scena iz filma "Žeđ"
Film prati katoličkog sveštenika Sang-hjuna (koga glumi uvek izvrsni Song Kang-ho), koji nakon što se prijavi za učešće u medicinskom eksperimentu shvati da je zaražen vampirizmom. Stvari se dodatno komplikuju kada sretne ženu u koju je bio zaljubljen kao dečak.

Vampiri tipični za zapadni horor film nisu česti u azijskoj kinematografiji, ali Park uspeva da unese svežinu u ovaj podžanr horor filma. On koristi vampire ne samo kao monstrume, već i da bi ispričao ljubavnu priču ispod svega toga. Film funkcioniše na oba plana i kao ljubavna priča i kao horor koji na trenutke ledi krv u žilama.

STOKER (STOKER)

Stoker je Parkov prvi film na engleskom jeziku, snimljen u Britansko-Američkoj koprodukciji. Ipak film nije izgubio ništa od draži svojim “holivudizovanjem”, najviše zbog toga što je za kamerom kao i u većini drugih Parkovih filmova ponovo Čang Čang-hun. Film je jedna mračna, zrela priča o odrastanju, obučena u ruho psihološkog horora.

Mia Vasikovska u ulozi Indije.
Priča prati mladu devojku po imenu Indija Stoker (Mia Vasikovska) koja nakon očeve smrti upoznaje svoga ujaka Čarlija (Metju Gud) za koga nije znala da postoji. Zaplet počinje kada Indija posumnja da njen ujak nije ono za šta pokušava da se predstavi.

Scenario za film je pisao glumac i scenarista Ventvort Miler, koji kaže da ga je napisao inspirisan Hičkokovom "Senkom sumnje" (Shadow of a Doubt). Pisac koji se uglavnom bavio pisanjem akcionih blokbastera i scenarija za TV serije, iznedrio je iznenađujuće intrigantan triler koji je zasijao pod Parkovom direkcijom, kao intersantan omaž Hičkokovoj zaostavštini. Svemu treba dodati fantastičan soundtrack koji je komponovao Klint Mansel, kompozitor poznat po saradnji sa Darenom Aronovskim i dobili smo potpun doživljaj za ljubitelje horor-trilera.

Aljoša Tomić

3.06.2016

ISTOČNOAZIJSKI HOROR FILM

ISTORIJA ISTOČNOAZIJSKOG HORORA

Istočni deo azijskog kontinenta obuhvata ogroman region bogat kulturom i istorijom. Iz tog bogatstva se rađa i bogata i raznovrsna kinematografija, ali hororu je trebalo malo više vremena da se uobliči u jasnu formu kakvu ima danas, tako da je on ovde žanr star svega dvadesetak godina, ako ne računamo pojedinačne primere iz istorije japanskog i kineskog filma (koji nisu dovoljni da bi se tretirali kao žanr). Istočno azijski horor film nastaje relativno izolovan od evropskog i američkog horora, tako da ne podleže konvencijama ovog žanra, već se može reći da čini i žanr za sebe.

Oni demon iz japanskog folklora.
Specifični uticaji koji oblikuju kinematografiju u ovom regionu su prvenstveno religija, filozofija i mitologija, ali i turbulentni istorijski događaji koji su zahvatili ovaj deo kontinenta u drugoj polovini XX veka. Najveći deo inspiracije horor stvaraocima dolazi iz folklora koji nastaje na idejama konfučijanske, budističke, taoističke i šinto religije i filozofije. Mitologija koja se oblikuje na ovim temeljima prepuna je priča o dobrim i zlim duhovima, demonima i drugim magičnim bićima. Ove priče su prvo došle do književnosti, a kasnije su našle svoje mesto i na filmu.

JAPANSKI HOROR FILM

Japanski horor film u svojoj današnjoj formi nastao je sa filmom “Krug” (Ringu, 1998.) reditelja Hidea Nakate 1998. godine, koji ne samo da je zaslužan za formiranje žanra u Japanu, već i u susednim zemljama. Uprkos tome, priče strave i užasa u Japanu imaju dugu tradiciju, pa tako su priče o zlim duhovima bile uobičajna tema predstava tradicionalnog japanskog kabuki i noh pozorišta, inspirisane narodnim pričama. Neke od ovih priča su do zapadne publike stigle u zbirci Kwaidan pisca Lafkadija Herna koji je 1890. godine stigao u Japan gde je opčinjen orijentalnom kulturom počeo da piše priče bazirane na drevnim japanskim i kineskim tekstovima. Ove priče su 1964. godine našle i svoj put do filma “Priče o duhovima” (Kwaidan, 1964.) u režiji Masaki Kobajašija.

Maska ženskog demona iz noh pozorišta.
Druga polovina XX veka će ostaviti neizbrisiv trag na japansku istoriji, pa tako ni film nije izostavljen. Razaranje Hirošime i Nagasakija 1945. fizička i psihička trauma koja ga prati, dovodi do oživljavanja horor žanra pedesetih godina prošlog veka. Mnogi istoričari i teoretičari filma pretpostavljaju da je baš ovo uzrok zašto je tema osvete tako često prisutna u japanskom hororu: gubitak rata i zabrana rešavanja diplomatskih sporova objavom rata stvorili su neki vid nacionalne frustracije, koja se u umetnosti ovaplotila kroz lik osvetoljubivih duhova, demona i ljudskih sociopata.

"Priče o duhovima"
Skorija istorija Japana (ali i drugih istočno azijskih zemalja) beleži nezapamćen tehnološki razvoj koji sa sobom povlači naglu urbanizaciju kulturnih centara. Pojedinac koji vodi poreklo iz strogog tradicionalističkog društva se nalazi suočen sa jednim novim užurbanim tempom života koji nameće korporativni kapitalizam, a koji rezultuje ogromnim količinama stresa. Taj novi način života svakog pojedinca može gurnuti preko tačke pucanja, i otkriti njegovu mračnu stranu, što otvara prostor za nove teme koje se istražuju kroz horor film, pre svega samoubistva, uticaj tehnologije i polne razlike.

KOREJSKI HOROR FILM

Istorija korejskog filma je takođe obeležena ratovima koje je ova zemlja vodila u prvoj polovini XX veka. Uprkos ratu, japanskoj okupaciji i striktnoj cenzuri, Koreja je uspela da proizvede veliki broj filmova do povlačenja Japana 1945. godine, nakon čega dolazi preporod i zlatni period korejskog filma. 

"Priča o dve sestre"
Slično ranim japanskim horor filmovima, korejski horor uglavnom čine priče o duhovima, inspirisane folklorom i mitologijom. Japanski uticaji na horor film traju sve do pred kraj XX veka, kada se konačno formira autentičan izraz sa filmovima poput “Šaputajući hodnici” (Yeogo goedam, 1998.) i “Priča o dve sestre” (Janghwa, Hongryeon, 2003.).

HOROR FILM KINE I HONG KONGA

Kineski horor film se odupirao neposrednom horor uticaju Japana, prvenstveno zbog antagonizma koji ove dve zemlje imaju od prvog kinesko-japanskog rata (1894. - 1985. godine). Sa druge strane Hong Kong je bio u periodu od 1842-1997 u vlasti Velike Britanije, što je omogućilo upliv zapadnih uticaja u kinesku kinematografiju. Velika Britanija je transformisala nacionalni identitet Hong Konga, pa je i nakon odlaska Britanaca 1997. godine, kada je Hong Kong postao specijalni administrativni region, koji je zadžao kapitalističku ekonomiju, ostao kulturno i nacionalno izmešten i odvojen od ostatka Kine. Ova kriza nacionalnog identiteta, nalik na onu koja se dešava u Japanu, se u velikoj meri reflektuje kroz horor film.

"Gospodin Vampir"
Horor kao žanr nije u pravom smislu prihvaćen u Kini, prvenstveno zbog religioznih i natprirodnih tema koje su bile neprihvatljive narodu Mao Cetungovog komunističkog režima i bile su posmatrane kao pokušaj neprijatelja komunizma da koristeći tradicionalne kulutrne vrednosti prokrijumčare ideje zapadnjačkog kapitalizma. Horor nije imao mnogo više sreće ni u Hong Kongu, gde nikada nije zadobio popularnost u svom čistom obliku, što je rezultovalo žanrovskom hibridizacijom sa drugim, popularnijim žanrovima poput kung fu žanra ili komedije, što je proizvelo naslove poput Riki Lauovog "Gospodina Vampira" (Geung si sin sang, 1985.).

"Oko"
Preporod horor žanra u Kini dolazi krajem XX veka, kada ohrabreni uspehom novog japanskog horora, Kineski kinematografi odlučuju da se okušaju u ovim vodama. Uspeh filma “Oko” (Gin gwai, 2002.) braće Pang je otvorio vrata i drugim rediteljima.

TAJLANDSKI HOROR FILM

Horor film na Tajjandu ima dugu istoriju, iako slabo dokumentovanu, ali do skoro nije doživeo popularnost koje su imali horor filmovi njegovih suseda Kine i Japana. Problem je bio u tome što za razliku od svojih suseda, Tajland nema toliku ulogu na globalnom tržištu, u kombinaciji sa jezičkom barijerom, tajlandski filmovi su bili ograničeni isključivo na tajlandsko tržište. Tek sa izvozom u Kinu, gde su sinhronizovani na mandarinski počinju da zadobijaju širu popularnost.

"Okidač"
Tajland ima status misteriozne i egzotične zemlje čak i u očima svojih suseda, što može da zahvali kulturi prepunoj magijskih verovanja i praznoverica. Ovo daje specifičnu atmosferu tajlandskom hororu, različitu od horora drugih istočnoazijskih zemalja, specifične teme proizašle iz folklora poput tajlandskih vračeva i njihove crne magije čine ove horore privlačnim ljubiteljima horora iz drugih delova Azije, ali i šire. Naravno, Tajland se uključio u novi talas azijskog horora sa svojim susedima i na velika vrata ušao filmom “Okidač” (Shutter, 2004.) reditelja Banđonga Pisantanakuna i Parkpuma Vongpuma.

ESTETIKA ISTOČNOAZIJSKOG HOROR FILMA

Kao što je rečeno na početku, istočnoazijski horor film ima vlastiti set konvencija, koji ne liči na konvencije zapadnog horor filma. Ovde ćemo pomenuti neke od motiva uobičajenih za istočnoazijski horor.

MOTIV ŽENSKOG DUHA

Među podžanrovima istočnoazijskog horora jedan od najzapaženijih je sigurno onaj u kome se pojavljuju duhovi žene. Film „Krug“ (Ringu, 1998.) je među prvima ovog tipa, a usledili su potom i mnogi drugi, kao na primer, Kletva (Ju-On, 2002.) koji je dobio sijaset nastavaka uključujući poslednji 2015. kao i američke rimejke istih, „Propušten poziv“ (One missed call, 2003.) koji je takođe dobio svoje nastavke i svoj američki rimejk, "Okidač" (Shutter, 2004.) i mnogi drugi.


"Propušten poziv"
Motiv žene heroja vrlo je često zastupljen u japanskim mangama i animeima, što ukazije na njihovu kulturološku fasniranošću ženskim polom i njihovom misterioznošću. Sa druge strane žena blede kože i crne dugačke raspuštene kose koja se pojavljuje kao monster osvetnik za nepravdu koja joj je nanešena, ukazije na strah od iste te misterioznosti. U feudalnom Japanu žena je morala da ima urednu i podšišanu kosu inače bi se smatrala ludom i zaposednutom, a ovakvo verovanje je očigledno poslužilo za izgradnju horor poetike.

Ženski duh, predstavljen u
tradicionalnom japanskom slikarstvu.
Za razliku od zapadnog monster horora, istočnoazijski monstrumi osim toga što su u najvećem broju slučajeva žene, vrlo čestu nisu puko otelotvorenje zla. Bez obzira što monstrumi i u zapadnjačkim hororima imaju motive zbog kojih ubijaju i proganjaju, oni su eksplicitno zli, imaju stravičan nastup i glas. Sa druge strane, istočnoazijski monstrum ćuti ili pušta veoma tih i podmukao zvuk, kretanje mu je deformisano i životinjsko, ne napada već plaši svojim prisustvom i samim tim nas uverava da mu se ne može pobeći. Što je upravo najbolje pokazano u spomenutom filmu „Okidač“ (Shutter, 2004.). Monster ima svoju logiku koja je vezana za kletvu koju nosi, ukoliko neko upadne unutar te kletve biće njegova meta bez obzira koliko je nevin, a jedini način da se protagonista iščupa odatle jeste da otkrije na koji način može da se isključi kletva. 

MOTIV TEHNOLOGIJE

Razvoj tehnike u kontekstu proizvodnje tehničkih uređaja koji bi pomogli čovečanstvu u svakodnevnom životu i industrijskoj proizvodnji, predmet je mnogih filozofskih ideja i umetničkih ostvarenja. Nemački filozof Martin Hajdeger je u razvoju tehnike video dovršenje metafizike i potpuno otuđenje čoveka od prirode i vlastitosti jer se između svakog odnosa postavlja neki tehnički uređaj. Sa druge strane Erik Hurl posmatra tehniku kao jednu vrstu paralelnog sveta koji je stvoren od strane čoveka i koji ima sopstveni unutrašnji život. Razvoj kibernetskih tehnologija je upravo na dalekom istoku uzeo zamah i tamošnje stanovništvo je daleko više suočeno sa novim vrednostima koji donosi digitalno doba od nas zapadnjaka.

"Puls"
U svim tradicionalnim verovanjima istočnoazijskih kultura prisutna je vera u svet duhova u kojem obitavaju nesmirene duše i duše onih koji su umrli na nasilan način. U određenom broju istočnjačkih horor filmova, motiv straha od tehnike pojavljuje se upravo spojen sa svetom duhova, pa se tako duhovi pojavljuju iz tehničkih uređaja: televizora, telefona, fotoaparata, računara itd. Ovu temu među prvima propituje i angažuje film „Čovek metal“ (Tetsuo, 1989.) dok se u novom talasu horora pojavljuje u nekim već navedenim filmovima ail i u filmu: „Puls“ (Kairo, 2001.), „Telefon“ (Phone, 2002.) itd. Ova ideja razotkriva strah od nepoznatog paralelnog sveta koji na ovaj način kroz tehnologiju oživljava iz folklornih verovanja i postaje stvaran.

ISTOČNOAZIJSKI SPLATTER FILM

Orjentalni splatter horor po karakteru izdvaja se od filmova koje smo do sada navodili. Glavni predstavnici ovog podžanra su: „Škola samoubistva“ (Suicide club, 2001.), „Audicija“ (Audition, 1999.), „Stari momak“ (Oldboy, 2003.), „Video sam đavola“ (I saw the devil, 2010.) i mnogi drugi. 


"Video sam đavola"
Kao i kod zapadnjačkih splatter filmova karakteriše ih odsustvo paranormalnog, a glavni motivi koji pobuđuju strah jesu perverzna ljudska mašta i surovost, podignuti do nivoa fetišizacije. Atmosfera u ovim filmovima je često vrlo morbidna sa iskrivljenom logikom stvari i događaja.

DRAMATURGIJA

Dramski oblik istočno azijskog horor filma odlikuje linearnost radnje. Način na koji se nižu scene nema tezu i antitezu već se protagonistu kojeg prati priča kroz narastajuću tenziju. Najčešće je radnja predstavljena kroz misteriju koja se na kraju u kulminaciji tenzije razotkriva i kroz preokret i prepoznavanje gledaocima u potpunosti razjašnjava zagonetku. Misterija se tiče paranormalnog objekta straha ili motiva surovosti u slučajevima splatter horora. Protagonista ili pobeđuje zlo, izmiče mu ili ga ne pobeđuje, sva ova tri različita oblika su pristutna kod azijskog horora, ali se misterija uvek razotkriva do kraja, drugim rečima ništa ne ostaje nejasno.

"Lek"
Radnja vrlo često ima istraživački, odnosno detektivski oblik naracije. Prvi film sa takvim karakterom je „Lek“ (Cure, 1997.) reditelja Kijošija Kurosave. Ovaj film je detektivska priča koja se na kraju preobrati u horor film sa duhovima i kletvom. Protagonista u ovakvim tipovima filma obično biva upleten u misteriju paranormalnog i u želju da razjasni sebi o čemu se radi kreće u istraživanje praćeno sve većom tenzijom koja dovodi do kulminacije u kojoj se misterija sama razotkriva.

"Audicija"
Na ovaj način u istočno azijskom hororu postoji jaka katarzičnost, samim tim što gledaocu na kraju biva jasan motiv zla koje je vro često ispirisano osvetom i na izvestan način može da pronađe opravdanje za njega ili da preispita svoje moralne stavove i namere. Jer se zlo u dalekoistočnjačkim hororima tretira kao produkt nepravde koja je počinjena nad nekim i koja težeći da bude ispravljena čini zlo po principu slučaja onima koji ga nisu zaslužili, a sve u potrazi za osvetom.


Aljoša Tomić i Nenad Lančuški