5.29.2016

VEO IZA KOGA SE KRIJE DOSADA

Film: Veo (The Veil)
Režija: Fil Džoanu
Scenario: Robert Ben Garant
Uloge: Džesika Alba, Lili Rejb, Thomas Džejn
Trajanje: 93 min
Proizvodnja: 2016. SAD

Zahvaljujući činjenici što pišem za ovaj blog i aktivno pratim horor-filmsku scenu, u prilici sam da pogledam veliki broj filmova koje nikada ne bih pogledao slobodnom voljom. Ovo je jedan od tih filmova. Na prvi pogled deluje kao još jedan film o posednutosti, tipa “Isterivača đavola” - podžanr horor filma koji me nije privlačio još od...”Isterivača đavola”. Da moj užas bude veći film počinje iz dokumentarističkog ugla, u maniru found footage filmova.


Ipak, ispostavilo se da su moji strahovi bar delimično neopravdani. Uprkos dokumentarstičkom stilu sa početka, film ubrzo postaje tipičan holivudski horor. Čak i previše tipičan. Svi stereotipni elementi su tu, grupa mladih ljudi koji dolaze u napuštenu izolovanu kuću da bi istražili misteriozan događaj, svetla trepere, sijalice pregore kada su najpotrebnije, a svako malo se nekom iz ekipe učini da je video nešto neobično, makar samo na trenutak. Govoriti o suspensu u ovako predvidivom filmu je suvišno.


Film je režirao Fil Džoanu, reditelj sa pozamašnim opusom koji je u poslu još od sredine osamdesetih godina prošlog veka, ali puko iskustvo nije dovoljno za efektan horor film. Iako vizualno ima neke interesantne momente koji su mi privukli pažnju, poput igre sa kolornom paletom u zavisnosti od intenziteta svetla u nekim scenama, čini se kao da su tu stavljeni sasvim slučajno i da ne potpomažu narativ na bilo koji način. Šteta, jer mislim da je moglo biti efektno. Na početku nisam bio siguran da li je film crno-beli ili je paleta toliko prigušena da tako deluje, tek u trenutku kada se prvi putu pale svetla, scena dobija efektnu pastelnu paletu boja koja na neobičan i neočekivan način za horor film menja atmosferu scene...što je manje-više iskorišćeno u jednoj od prvih scena i film nastavlja dalje sa minimumom boje.

Sa druge strane scenario Roberta Bena Garanta, iskusnog pisca koji je zanat kovao pišući uglavnom komedije, manje je razočarao od režije. Priča je labavo utemeljena na stvarnom događaju poznatom kao Džounstaunski masakr koji se desio 1978. u kome je 900 pripadnika lokalne komune počinilo samoubistvo. Radnja filma počinje predstavljanjem religioznog vođe Džim Džejkobsa (Tomas Džejn) koji priprema svoje sledbenike za ritualno samoubistvo. Tomas Džejn izvodi ovu ulogu intenzitetom nekoga ko je svestan toga da glumi u lošem filmu, preterano i karikaturalno u svakom smislu. U kombinaciji sa neuverljivim izvedbama ostatka ekipe, ovaj film može da se dopadne ljubiteljima trash-a i B filma.


Radnja dalje prati filmsku ekipu koja dolazi na mesto tragedije 25 godina kasnije zajedno sa jedinom osobom koja je preživela taj događaj, devojkom po imenu Sara Houp (Lili Rejb). Na mestu zločina pronalaze filmske trake i VHS kasete na kojima je Džim dokumentovao svoj duhovni uspon kao vođa kulta i cela misterija počinje da se odmotava u dosta zanimljivom smeru, koji me je držao znatiželjnog do kraja. Na žalost, znatiželju je narušavala režija koja nije uspevala da održi ritam narativa, tako da je odmotavanje misterije ravno po intenzitetu.


Ovo svakako nije najgori film koji sam pogledao ove godine, i da je ovo TV produkcija, mislim da bi bio prijatno iznenađen kvalitetom filma. Obzirom na imena uključena u produkciju, ostao sam prilično razočaran i pod utiskom da je veći deo ekipe samo “odradio” posao bez dubljeg investiranja.

Aljoša Tomić



5.22.2016

ZANIMLJIVA SADRŽINA U LOŠOJ FORMI

Film: Dečak (The Boy)
Režija: Vilijam Brent Bel
Scenario: Stejsi Majner
Uloge: Loren Koen, Rupert Evans, Džejms Rasel
Trajanje: 97min
Proizvodnja: 2016. SAD

Ovaj je jedan tipičan žanrovski šablonirani horor film sa elementima trilera i misterije. Gotovo da je preslikana forma iz Poove priče „Pad kuće Ašerovih“ o kojoj smo govorili u ranijim tekstovima. Dakle imamo lik devojke Grete (Loren Koen) koja dolazi u nepoznatu izolovanu sredinu gde su odnosi među ljudima i stvarima neuobičajni. Film ima u potpunosti estetiku gotske literature stavljene u savremeni svet. Naime, dvoje staraca gospodin i gospođa Hilšir  koji žive zamku-vili negde u Britaniji, unajmljuju Gretu da bude dadilja njihovom sinu Bramsu (Džejms Rasel). Ubrzo se ispostavlja da je Brams keramički lutak prema kojem se Hilširi odnose kao prema živom stvoru. Pojavljuje se još jedan lik, a to je Malkom (Rupert Evans) koji donosi namirnice Hilširovima i koji će kroz zaplet imati važnu ulogu. Kuća u kojoj se zadesi Greta ima sve elemente gotike: ogromna je, pusta, prepuna tajni sa misterioznog tavana, starih portreta, a ponekada kao da oživi i onaj ko obitava u njoj ima košmarne snove. 


Ovaj film ima i tu dimenziju angažovanosti koju je postavio još Romero u svojim zombi filmovima, praveći poređenje zombija sa bezumnim potrošačima u supermarketu. Uvođenjem dečaka-lutka u ovom filmu ustvari jeste podražavanje onoga što danas rade mnoge porodice u americi koje ne mogu da imaju dece, kupuju bebe sa programiranim navikama i potrebama kako bi sebi stvorili iluziju da se zaista brinu o detetu.


Scene kojima film otpočinje režirane su užasno plastično i potpuno su nepotrebne. Pre svega mislim na scene prepadanja koje se na isti način više puta ponove i pritom su već hiljadama puta na mnogo bolji način viđene u drugim horor klasicima. Režija je generalno izuzetno loša, nekako otaljana. Scene koje bi trebalo da budu napete, suviše su teatralne i patetične. A muzika je neprimetna, neoriginalna i neupadljiva, uz sve to užasno nakaradno uklopljena uz scene. Ponekada dobijete poriv da cokćete i prevrćete očima dok gledate film. Mada ne mogu da ne kažem da se nisam trgao nekoliko puta, uglavnom na scene Gretinih košmarnih snova koje su najjača karika u režiji, ali ih ima svega dve. Osim činjenice da su likovi napisani sa svega nekoliko osobina koje oslikavaju njihov karater, što nije ništa neočekivano, gluma je kod većine zaista veoma loša. Najkvalitetnije odglumljen i napisan jeste flert između Grete i Malkoma. Ali hajde da se vratimo na lutka i na elemente horora koji su najvažniji i najupečatljiviji u ovom filmu.


Za sve kvalitete ovog filma, a nema ih baš mnogo po meni zaslužan je scenarista. Reditelju Brentu Belu je ovo treći horor film, a prvi za koji nije pisao sam scenario, tako da mislim da je propustio dobru priliku da prema kvalitetno koncipiranoj priči napravi dobar film. Njegovi stariji filmovi „Đavo iznutra“ (The Devil Inside, 2012.) i „Ostati živ“ (Stay Alive, 2006.) za koje je uglavnom sam pisao i scenarije spadaju u one filmove koji nikome ne bi preporučio da ih gleda. Film „Dečak“ ima zanimljivu gotsku estetiku pomešanu sa savremenim ambijentom, kao i inovativnosti na polju odnosa protagoniste i objekta straha koji se dešava pred sam vrhunac radnje i preokret. Takođe je kroz misteriju sve jako dobro uklopljeno i skriveno, tako da određene elemente nisam mogao da pretpostavim. Kada sam pustio film bio sam dosta skeptičan prema samoj radnji, međutim ona je uspela da me do kraja više puta iznenadi.

Nenad Lančuški








5.15.2016

IZMEĐU MONSTER HORORA I PSIHO TRILERA

Film: Ulica Kloverfild 10 (10 Cloverfield Lane)
Režija: Den Trahtenberg
Scenario: Džoš Kembel i Robert Stuken
Uloge: Džon Gudmen, Meri Elizabet Vinsted, Džon Galager
Trajanje: 85 min
Proizvodnja: 2016. SAD

Ovo je jedan od filmova koji me je zatekao nespremnog, najavljen je svega 2 meseca pre premijere bez ikakvih prethodnih vesti o produkciji. Ali nije to ono što me je zateklo, jer je Dž.Dž.Abrams to isto uradio sa prethodnim filmom iz Kloverfild franšize. Ono što me je iznenadilo je, za razliku od “Kloverfilda” iz 2008. godine, ovaj film zainteresovao nakon što sam odgledao trailer.


Found footage žanr mi nikada nije bio naročito interesantan, o čemu svedoči da do danas nisam odgledao legendarni “Projekat veštica iz Blera”. Iako postoji par filmova ovog žanra koji su mi interesantni, “Kloverfild” nije bio jedan od njih, uprkos tome što sam želeo da ga volim, kao veliki ljubitelj lovkraftovskog horora. “Ulica Kloverfild 10” je već sa prvim trailerom upakovala lepu dozu misterije, ne samo o priči koja prati glavne junake, već i o mogućoj vezi sa prvim filmom, a ujedno i razjasnila, na moje zadovoljstvo, da ovo neće biti found footage film.


Na prvi pogled deluje kao da ova dva filma nemaju nikakve veze, a zato postoji veoma dobar razlog. Prvobitno je scenario za ovaj film napisan kao spekulativni scenario za horor film sa mikro budžetom po imenu “Podrum” (The Cellar), i kao takav je dospeo na top listu scenarija 2012. godine koju je formirao sajt The Tracking Board, nakon čega ga je kupila produkcijska kuća Paramount i prosledila svojim manjim kućama, Bad Robot i Insurge, koje su zadužene za rad sa filmovima sa malim budžetom. Ovde je scenario dobio kodno ime Valencia i dalji razvoj projekta je čuvan u tajnosti. Iako ne želim da pokvarim gledanje filma, moram reći da on sa razlogom sadrži referencu na “Kloverfild” u svom imenu, i da postoji mogućnost da ovaj serijal izraste u interesantnu franšizu, ako je suditi po cliffhangeru kojim se film završava, ali i ambiciji Dž. Dž. Abramsa.


Mislim da se tajnost isplatila, jer je upravo ta misterija deo magije koja vas drži prikovanom uz ovaj film, sve do samog kraja. Narativ prati mladu ženu Mišel (Meri Elizabet Vinsted) koja nakon svađe sa momkom seda u automobil i napušta grad. Negde van grada doživljava saobraćajnu nesreću, nakon čega se budi u ćeliji, zakačena na infuziju. Ubrzo otkriva da se nalazi u podzemnom atomskom skloništu u koje ju je doveo bivši marinac Hauard (Džon Gudmen), koji tvrdi da joj je spasao život, kao i još jednom muškarcu po imenu Emet. Hauard misli da se napolju desio nuklearni napad sa nepoznate strane i da je vazduh kontaminiran i zato ne dozvoljava nikome da napusti sklonište. Ali Mišel ubrzo saznaje od Emeta, koji poznaje Hauarda od ranije, da Hauard “ima crni pojas u teorijama zavere”. Kako vreme otmiče trojka postaje sve paranoidnija i osećaj klaustrofobije se sve više pojačava, sve do preokreta u trećem činu koji ne želim da otkrijem.


Ovaj film je rediteljski prvenac Dena Trahtenberga, koji je uspeo da stvori efektnu atmosferu nelagode i misterije, sa veoma malim brojem likova i elemenata. Po atmosferi film me najviše podseća na kultni film “Mizeri” (Misery, 1990.) snimljen po romanu Stivena Kinga. Na sličan način je i ovde stvoren osećaj psihološkog horora između glavnog lika i navodnog dobrotvora koji ga je spasao od sigurne smrti. Tom osećaju svakako doprinosi i izvedba glumačke ekipe, prvenstveno Meri Elizabet Vinsted, koja uspešno kanališe duh Elen Ripli ili Sare Konor. Poređenje sa Ripli ili Konorovom je više nego prigodno, sa obzirom na žanr, ali i na to da je Mišel proaktivan lik koji ni u jednom trenutku ne postaje stereotipna “dama u nevolji”, što je značajno za horor film gde su likovi, pogotovo ženski, prečesto svedeni na jednodimenzionalne klišee.

U filmu poput ovoga, sa veoma ograničenim brojem lokaliteta i likova, dosta je teško držati radnju zanimljivom sat i po ili više, jer najveće breme pada na glumce koji se moraju okrenuti teatralnosti da bi zadržali intenzitet scene. U ovome briljira Džon Gudmen koji se sa lakoćom transformiše od ranjivog ratnog veterana u nestabilnog paranoika, i svojim ogromnom pojavom ispunjava klaustrofobični prostor podzemnog skloništa.


Muziku je komponovao Ber Mekriri, poznat po svojim kompozicijama za serije “Svemirsku krstaricu Galaktika” (Battlestar Galactica) i “Okružen mrtvima” (The Walking Dead). Mračne orkestralne kompozicije lepo nadopunjuju atmosferu filma, bez preterane upadljivosti.


Eventualne zamerke na film bi mogli uputiti ljubitelji originalnog “Kloverfilda” koji su očekivali nastavak priče iz prvog dela, koji će ostati iznevereni. Ali ako ovaj film posmatrate zasebno, ili vam se kao meni dopada distanciranje od found footage tradicije originala, onda ćete uživati u ovoj horor misteriji.

Aljoša Tomić

5.08.2016

TOPOGRAFIJA HORORA U AMERICAN HORROR STORY II

SEZONA 1 MURDER HOUSE


KRATAK SADRŽAJ

Kada smo krenuli da obrazlažemo topografiju American Horror Story kao opis prostora horora, naveli smo da je taj prostor istorijski određen, kako istorijom kinematografije horora tako i određenim likovima iz istorije kriminala Amerike. Pored te istoriografske slike, topos razvija različite strukture želje i moći. Posle kratkog obrazlaganja sadržaja, opisaćemo te momente u prvoj sezoni serije.

Porodica Harmon (što neodoljivo ironično podseća na Harmony) je u rasulu, u pokušaju da prevaziđe ružnu prošlost koja je završila time što Vivijen Harmon (Koni Broiton) izgubila bebu. Odlaze u L.A. gde kupuju kuću iz dvadesetih godina prošlog veka. Njen muž, Ben Harmon (Dilan Mekdermot) je psihoterapeut, imaju kćerku Vajolet (Taisa Farmiga). Dolazeći u kuću ni slutili nisu da su se tamo dogodila mnoga brutalna ubistva. Kasnije shvataju da oni nisu jedini stanari te kuće, da je kuća prepuna duhova žrtava. Kuća je vrlo slojevita, duhovi su istorijski slojevi, ili bolje rečeno oni su želeće mašine, ponavljanja patnje i bola, u strukturalnoj težnji za objektom želje.


U kući su se od perioda 1922. do 2010. dešavale mnogobrojne užasne stvari, ubistva i nasilje. Dr Čarls Montgomeri (Met Ros) i njegova žena Nora (Lili Rejb) kada su se uselili 1922. godine, mnogo su potrošili para da izgrade ovu kuću, dvorac u neogotskom viktorijanskom stilu. Zbog toga, da bi je isplatili, Montgomeri je prinuđen da vrši nelegalne abortuse u podrumu kuće. Tako podrum postaje najozloglašenije mesto kuće, gde se dešavaju najužasnije stvari. Doktor čuva fetuse imajući sindrom Frankenštajna, pokušavajući da ih spoji i oživi u kombinacijama sa mnogim životinjama ili životinjskim organima. Kada im neko iz osvete zbog abortusa kidnapuje i ubije bebu, sina Tadeusa, Montgomeri uspeva da ga oživi ali on izgleda čudovišno, nešto između čoveka i životinje. Nora, njegova žena, osećajući da su to “đavolja posla”, ubija i muža i bebu-čudovište, počinivši samoubistvo na kraju. Od tada kuća biva ukleta, oboje kao duhovi su nesmireni ostali zarobljeni u kući. Nora od tada luta po kući, plačući tražeći svoju bebu, dok je Čarls pritajen, pojavljuje se samo u slučajevima kada treba iskasapiti neko telo. Nećemo preći sve događaje u kući kako bismo zadržali nešto i za one koji bi seriju želeli da gledaju. Ne želimo da kvarimo prvobitni doživljaj horor sladokuscima.



Porodica Harmon uviđa da sa kućom nešto nije u redu. Niko nije obavestio da je to ukleta kuća ubistava, koju obilazi i turistički autobus Murder house tour. Kuća ih veže i ekonomski, jer su se mnogo zadužili da je kupe i restauriraju, tako da su dugom naterani da ostani u njoj, nemajući sredstava da se presele negde drugde. I oni se u njoj čudno ponašaju. Ben biva hipnotisan i privlači ga vatra. Noćima stoji go ispred kamina ili ispred štednjaka sa plinom (Kasnije se ustanovi da je to ponašanje uzrokovano duhovima koji su spaljeni u namernom požaru, koji žele da živi osete njihov bol). Kćerka Vajolet je depresivna, pokušava da se ubije. Ona ostaje živa dok ne pronađe sopstveni leš. Tada shvata da je duh. Vivijen u kući biva silovana od duha bivšeg masovnog ubice, tinejdžera Tejta Lengdona (Evan Peters), koji to čini u gumenom S&M odelu. Ona zatrudni noseći blizance, jedan blizanac pripada Benu, svetu živih, dok drugi je od onoga sveta, sveta duhova, od Tejta. To dete je začeto od duha i čoveka, suprotno bezgrešnom začeću Svetog duha i Device Marije. Na taj način Vivijenino dete koje nosi je Antihrist, čije rođenje se očekuje. Šta se dalje dešava, ostavljam vama da pogledate. Plašim se da je i ovo bilo previše otkrivanja.

ULJEZI

Ono što tera jezu u kosti jesu pomereni odnosi elemenata uljeza i stanara. Stanari koji se usele u kuću nisu njeni pravi stanari nego uljezi, dok duhovi i bivši stanari koji su od živih shvaćeni kao uljezi zapravo su njeni stanari. Priče duhova se međusobno preklapaju, njihove strasti su vrlo očite, nezajažljive, oni žele da ih neko voli, da se osvete, da drugi ljudi pate kao oni, da poseduju sve ono što poseduju živi, oni žele njihov život. Oni žele da žive svoje izgubljene živote, žele vreme koje su proveli u toj kući misleći da su srećni. Ono što žele nije sama želja kao želja Drugog nego fetišizovani objekti želje, većina njih želi bebe koje Vivijen nosi u sebi kako bi zaokružili idiličnu sliku porodične atomosfere.


Među uljezima, tačnije stanarima, (jer princip važi da uljez = stanar, a stanar = uljez) su i živi ljudi koji nisu poginuli jer su odgovarali duhovima, sa njima su sarađivali i činili da kuća opstane i da ne padne u pogrešne ruke koji bi je srušili i na njenom mestu podigli zgradu (takve rešavaju pokratkom postupku”) ili da na bilo koji način poremete izgled i funkcionisanje kuće. Među njima su komšinica sa Daunovim sindromom Adi (Džejmi Bruer) koja sa smeškom na usnama govori: „Svi ćete umreti!“ i njena majka Konstans (Džesika Lang). Konstans je idilična slika domaćice koja praveći se da je dobra komšinica, potajno je ljubomorna i konzervativna južnjakinja koja boluje da živi u toj kuću u kojoj je i ranije živela dok tamo nije počinila ubistvo ubivši muža i služavku. Muža je samlela i bacila meso psima a služavka Moira (Frances Conray / Alexandar Breckenridge) je ostala kao duh kuće, osuđena da služi i da zavodi muškarce. 


Vivijen i Vajolet se ona prikazuje kao stara i nesrećna žena a Benu kao pohotna i zavodljiva francuska sobarica, koja ne propušta nijednu priliku da ga zavodi i bestidno mu se nabacuje. Kada Ben prestane da je želi i on je ugleda kao staru babu (kada želja shvati da je besmislena, ona iščezava). Da bi se ova dvojnost pokazala lik glume dve glumice. Među uljezima je takođe i bivši stanar Leri (Denis O'Hare), čija je polovina lica spaljena, koji se šunja oko kuće sa nadom da bi ona opet mogla biti mesto u kojem će biti srećan ( „I need that house, that's the last place where I was happy.“)

ŽELJA I MOĆ


Kuća duhova u kojoj su mnogi izgubili život brutalnom smrću jeste kuća sećanja duhova koji su robovi svojih želja koje neprekidno ponavljaju, mučeći i sebe i žive ljude koji se u kuću naseljavaju. Moć se artikuliše u tom ponavljanju bola i patnje, u njihovom apsorbovanju u prostor kuće, u privlačnoj sili koja sve drži na okupu ne dozvoljavajući upokojenje, prevodeći svet živih u u izopačeni svet ne-mrtvih. Ne-mrtvi su bića čiste želje, preuveličane van granica živog tela, želje koja postaje nasilje Zakona koji ih sve drži na okupu, ne dozvoljavajući da se išta drugo javi izvan. Time Zakon kuće postaje apsolutan i nečovečan, i to je ono što čini jezovitost, jer nikada ne znamo koja je želja tog Zakona koji je sastavljen iz mnoštva atomističkih želja.


Kao što tvrdi Bili Din (Sara Polson), vidovnjakinja koja pokušava da komunicira sa duhovima iz kuće, da je zlo kojim je kuća nastanjena čista fizika, energija sačinjena od loših situacija, bola i patnje koje se apsorbuju u prostor. Na taj način prostor rađa jednu dimenziju unutar sebe koja ga ujedno i prevazilazi, koja je ne-prostorna, ne-mesto. Prostor sam postaje stecište moći, iz partikularnih želja koje dovode do patnje i bola, sve partikularne želje porađaju želju Drugog, a taj Drugi se oglašava apsolutnim Zakonom smrti i neprekidnog kruženja patnje. Subjekt tog Drugog vrhuni kao zli bog koji treba da se rodi kao Antihrist, iz Vivijene utrobe.

Na početku serije, gubeći bebu Vivijen se nalazi u lekarskoj ordinaciji. Lekar, aludirajući na njene godine u kojima otkucava biološki časovnik, vrši zanimljivo poređenje žene i kuće: ako su temelji kuće truli, kuća ne može da opstane, te isto važi i za rađanje deteta u njenim godinama. Ova metafora kuće koja se poklapa sa metaforom žene i obrnuto, metafora žene koja se poklapa sa kućom, predstavlja čvornu tačku iz koje se ova čudovišna moć stvara – kao što kuća rađa život i žena rađa život, ukleta kuća i mrtva materica žene u njoj rađaju smrt i zlo.

A ono mesto koje pogoduje kući, mesto iz kojeg se ta energija zla-moći stvara i gde je najintenzivnija i prenosi se na sve ostale prostorije je podrum. Podrum je mesto koje je temelj, obrnuti temelj rađanja jer je tamo Montgomeri vršio abortuse. U podrumu su izvršena najgora ubistva, mnogo je tela pokopano u njemu. U njemu se može sresti i čudovišna beba Tadeus (ne želite ni u ludilu da mu se približite da vas ne bi propustio kroz svoje kandže i zube). Ono što zastrašuje jeste obrnuti svet lekarove izjave: truli temelji kuće i neaktivna materica rađaju Nešto, a to Nešto, ta čudovišna Stvar je moć-zlo koja gospodari u smrti i ništavilu. Na taj način nagon smrti čini da želja opstaje ali u onome ne-mrtvom. Nasuprot podrumu stoje ostale prostorije i tavan – tavan je mesto uspomena gde se mogu naći nevažne stvari, koje na izgled ne zavise od temelja moći. Tu je zapisana istorija prethodnih stanara, tu su njihove slike i predmeti. Među njima je i gumeni S&Μ komplet (od gej para koji je ubijen u kući), ali tu se nalazi i Bo (Sam Kinsey), duh retardiranog sina Konstanse i Lerija vezan lancima koji je nešto između čoveka i životinje.

I šta više da kažem, ukletoj kući se može prići, slično Kafkinoj Jazbini na mnoštvo načina, i svaki je način jedan od zamršenih puteva koji ukazuju na želju i na njene igre i strategije koje služe da ona opstane u tom zatvorenom prostoru, a koji se opet otvara i unutar sebe, tačnije iznoseći jednu ne-dimenziju ne-mesta, ne-prostora, to jest zlo koje tu gospodari. Kuća je kretanje želja, nemogućih fetišizacija objekata malo a (beba, sreća, idealna porodica itd.), kretanje istrošenih ili neostvarenih životnih ciljeva. Kada malo bolje pogledamo svaka kuća poseduje to, u skrivenom podrumu nesvesnog. U kući je jedini mogući život onaj koji je nemoguć, ne-mrtav život duhova. Porodica Harmon zajedno sa duhom mrtve bebe nastavljaju da žive kao duhovi, oni napokon postižu ironični prizvuk svoga prezimena, postaju Harmony, idilični otuđeni porodični život gde su okupljeni kao porodica ali samo kao pasivna slika porodice, jer kao duhovi ne stare, njihova beba ne raste, tinejdžerka ne pravi probleme, muž ne vara ženu i obrnuto, itd.


Izveo bih još jedno zanimljivo poređenje uklete kuće sa teorijom prirodnog prava Tomasa Hobsa. Naime, po Hobsu, pre ustanovljenja vlasti postoje samo egoistične želje, jedan haos partikularnih želja, bellum omnium contra omnes. Slično stanje postoji i u ukletoj kući. Kod Hobsa ljudi se u prirodnom stanju odriču svojih želja društvenim ugovorom prepuštajući se želji Drugog oličenoj u subjektu vladara, koji raspolaže njihovim željama u zamenu za mir i zaštitu,. Tako nastaje poredak moći suverena. U ukletoj kući nema odricanja od želje, nego se promašene želje takoreći međusobno gomilaju i samopotiru stvarajući mesto gde će se roditi Antihrist kao suveren. Ali, Antihrist se rađa i odlazi iz kuće, ostavljajući prividan mir, tačnije sliku otuđenog mira, gde vlada porodica „Harmony“. Interesantno je koliko se u ovoj seriji razotkiva nemogućnost utemeljenja političkog, naime nema suverena, nema mira ni blagostanja, nema društvenog ugovora, nego otuđujućeg identiteta ispod kojega rat i dalje traje, šireći se beskrajno. Antihrist se rodio i sve je ostalo isto, ništa se bitno nije promenilo. Serija tu završava sa prvom sezonom. Ali, utoliko nas više plaši to što ne znamo šta će se dalje dogoditi, neizvesnost budućeg postaje još strašnija jer ne znamo koja je želja Drugog oličena u Antihristu.

Toliko o prvoj sezoni AHS. Nadam se da nisam previše otkrio i da svojim filmozofiranjima neću umanjiti prvi utisak prvog gledanja. Ako sam kojim slučajem uspeo otvoriti podsticajna razmišljanja na temu horora, drago mi je da sam vam skrenuo pažnju.

Nikola Oravec