4.30.2017

KRATKA ISTORIJA ITALIJANSKOG HORORA

Istorija italijanskog filma je duga i neobična. Iako je veliki broj filmova prve polovine XX veka nepovratno izgubljeni jer su uništeni za vreme Musolinijevog fašističkog režima, fašistički režim je dao izuzetan dorpinos razvoju italijanskog filma, prvenstveno osnivanjem Sinečite (Grad Filma). Sinečita je bila ceo grad posvećen filmskoj produkciji, sa najsavremenijom opremom i resursima tog perioda. Sinečita je izbacivala veliki broj komercijalnih filmova, finansirajući čuvene autore i glumce, ali je takođe koristila film u propagandne svrhe režima. Stoga je pojavljivanje neorealističkog pokreta koji prikazuje mračniju stranu realnosti naspram one ružičaste predstavljene u komedijama i romansama Sinečite bio problematičan za režim.

Poster izgubljenog filma
 "Frankenštajnovo čudovište"
Neorealistički pokret je iznedrio autore poput Federiko Felinija i Pjer Paolo Pazolinija, ali i postavio temelje italijanskom žanrovskom filmu koji će doći. Italijani su se bez teškoća snašli na terenu žanrovskog filma, uspešno se baveći komedijom, istorijskim filmom, vesternom, avanturističkim filmom i drugim. Ali ono što je nama interesantno počinje šezdesetih godina XX veka sa čuvenim horor autorom Mariom Bavom. Njegovi filmovi “Devojka koja je znala previše” (La ragazza che sapeva troppo, 1963.), “6 žena za ubicu” (6 donne per l'аssasino, 1964.) i “Lančana reakcija” (Reazione a catena, 1971.) su definisali žanr, a uskoro su mnogi drugi autori manje ili više uspešno krenuli njegovim putem. 

Poster filma "Lančana reakcija"
Iako se za prvi italijanski horor uzima “Frankenštajnovo čudovište” (Il mostro di Frankenstein, 1921.), jedan od filmova od koga je do danas sačuvan jedino promotivni materijal, pravi procvat horor doživljava sa Bavom i nastankom giallo žanra. Reč giallo znači žuto i referira na jeftine krimi romane popularne dvadesetih i tridesetih godina XX veka, a koji su štampani sa žutim koricama. Ovaj žanr je hibridan i kombinuje elemente trilera, horora, misterije i krimića, a često ga smatraju za pretka slasher žanra. 

Klodin Auger i Kris Avram kao
Renata i Frenk u filmu "Lančana reakcija"
Karakteristično za italijanski horor je da su autori aktivno pratili američke filmske trendove, tako da se i tematika italijanskog horora menjala u skladu sa onim šta je u tom trenutku bilo aktuelno u Holivudu. Ipak, giallo je žanr koji se najduže zadržao na italijanskom tržištu, počevši od šezdesetih sve do kraja osamdesetih. Iako kao žanr prati zadatu formulu, neki autori su uspeli da izvuku najbolje iz njega i da stvore od njih današnje horor klasike. Ukratko formula giallo filma je sledeća: negde u nekom gradu (ili ponekad ruralnoj sredini) započinje niz neobično brutalnih i kreativnih ubistava. Naš junak na neki način povezan sa ubistvom započinje svoju istragu, srećući šarolike likove i izbegavajući opasnosti na putu razrešenja misterije, uz opcionalnu usputnu romansu. Glavni lik je obično outsider, i ostali ga likovi posmatraju skeptično, sumnjajući u njegov zdrav razum. Vrhunac je naravno njegov susret sa ubicom i čin razotkrivanja. Na papiru zvuči kao klasična detektivska misterija, ali giallo ima svoj italijanski preokret. 

Dejvid Hemings kao Markus Dejli u filmu "Tamno crveno"
Italijanskim autorima priča i narativna konsistetntnost retko su bile na prvom mestu, ali zato njihovi filmovi imaju stil i estetiku koju ne možete pomešati ni sa jednom drugom. Ekspresionistička upotreba boja i kamere, propraćene mračnim orkestralnim i elektronskim muzičkim kompozicijama često čine giallo vredan gledanja, čak iako njegova dramska vrednost nije proporcionalna estetizaciji. Nigde to nije očiglednije nego kod legendarnog autora Daria Arđenta. Ovaj autor je kroz svoj opus izvršio neverovatan uticaj na oblikovanje savremenog horora, a njegov film “Tamno crveno” (Profondo rosso, 1975.) je arhetipski primerak giallo filma. Zaplet počinje sa demonstracijom parapsiholoških veština nemačke vidovnakinje Helge Ulman (Maša Meril), koja igrom slučaja u publici razotkriva ubicu. Ubica beži neopažen iz prostorije da bi je kasnije posetio u njenom stanu i ubio na brutalan način. Očevidac ovog surovog čina je Helgin komšija, pijanista Markus Dejli (Dejvid Hemings), koji sluteći na čudne okolnosti događaja, započinje svoju istragu mimo policijske. Vrhunski stilizovan ovaj film će ostaviti trajan utisak na vas, a njegova muzika će vas pratiti još danima nakon gledanja. 

Scena iz filma "Tamno crveno"
Kao što sam pomenuo, italijanski autori su se bavili svakim žanrom koji je u datom trenutku imao komercijalni uspeh u Americi, pa je tako osamdesetih zahvaljujući Romerovoj “Zori živih mrtvaca” (Dawn of the Dead, 1978.) u Italiji počeo talas zombi filmova. Italijani su uvek shvatali auotorska prava dosta labavo, snimajući piratske nastavke uspešnih holivudskih filmova, poput “Osmog putnika” (Alien, 1979.), “Ratova zvezda” (Star Wars, 1977.) i “Ralja” (Jaws, 1975.), a isti slučaj je i sa Lucio Fulčijevim filmom “Ostrvo živih mrtvaca” (Zombi 2, 1979.). Distributerski prevod Romerove “Zore živim mrtvaca” u italiji bio je Zombi, tako da je Fulči svoj film predstavio kao nastavak sa imenom Zombi 2. Film je doživeo internacionalni uspeh stvarajući tako konfuziju kada je konačno prikazan u Americi, jer niko nikada nije video prvi nastavak filma po imenu Zombi

Scena iz filma "Ostrvo živih mrtvaca"
Fulčijev film prati novinara Pitera Vesta (Jan Mekalok), koji sa En (Tisa Ferou),ćerkom naučnika koji poseduje ostrvo Matul. Oni dolaze na ostrvo gde sreću doktora Menarda (Ričard Džonson) i otkrivaju da su žitelji oboleli od bolesti koja ih pretvara u neuništive zombije. Naravno, sledi bitka za opstanak i pokušaj da napuste ostrvo. Film je doživeo pravi komercijalni uspeh, i pokrenuo lavinu italijanskih zombi filmova. Najveći broj ovih filmova su niskog kvaliteta i dopali bi se jedino ljubiteljima trash i b-filma, ali ne može se osporiti da neki autori nisu pokušali da inoviraju u okviru žanra. Takav je slučaj sa Andrea Bjankijem i njegovim “Noćima strave” (Le notti del terrore, 1981.). Njegovi zombiji se organizuju i koriste oružje dok progone svoje žrtve. Film karakteriše i prilčno bizaran kasting u kom osoba sa poremećajem rasta glumi malog dečaka koji ima...neobičan odnos sa majkom. 

Naoružani zombiji u "Noćima strave"
Nije čudno da su se autori okrenuli eksploataciji, kao i u svakom drugom kreativnom poslu, ako su resursi ili sposobnosti na niskom nivou, kreatori se okreću jeftinim trikovima da bi prodali svoju robu. Ali ni u jednom drugom žanru eksploatativnost nije podignuta na taj nivo kao u mondo filmu. Filmovi ovog žanra su kreirani tako da šokiraju, obično sastavljeni od kratkih inserata koji dokumentuju neobične običaje etničkih grupa širom sveta, a ti običaji najčešće imaju veze sa nasiljem ili seksom. Autori ovih filmova su često imali problema sa zabranama prikazivanja jer su njihovi filmovi bili prepuni surovog nasilja nad životinjama. 

Poster filma "Holokaust kanibala"
Iako po sebi ne spadaju u horor žanr, mondo film je odgovoran za nastanak italijanskog kanibalskog filma. Mnogi autori su se oprobali u ovom žanru, ali najveći trag u istoriji filma je ostavio Ruđero Deodato sa svojim “Holokaustom kanibala” (Cannibal holocaust, 1980.). Ovaj film se smatra za prototip found footage filma, devetnaest godina pre “Veštice iz Blera” (Blair Witch Project, 1999.). Reklamiran kao dokumentarac, film prati spasilačku ekipu koja kreće tragom filmske ekipe nestale na svojoj snimateljskoj misiji u kišnoj šumi na granici između Brazila i Perua. Otkrivajući nemontirani filmski materijal filmske ekipe, saznaju da je za nestanak odgovorno primitivno kanibalsko pleme kakvo nikada ranije nisu sreli. Film sadrži mnoge eksplicitne scene smrti i nekrofagije, zbog čije je uverljivosti Deodatova ekipa privedena u policiju dok se ne sprovede istraga kojom će se utvrditi da li je neko zaista povređen za vreme snimanja filma. Tragom Dedodata je uspešno krenuo u Umberto Lenci koji je sledeće godine snimio svoj masterpiece “Divlji kanibali” (Cannibal ferox, 1981.) kojim je eksploatativnost digao na sledeći nivo. Film je najavljivan kao “najnasilniji film u istoriji” i “zabranjen u trideset i jednoj zemlji”. Ali na kraju to je ispodprosečan film koji pokušava da se istakne šokom. Na drugoj eksploatacionoj liniji stvara Džo D'Amato (rođen kao Aristid Masačezi), legenda B-filma. Sa skoro 200 naslova u svojoj filmografiji, on je otkrio svoju magičnu formulu u kombinovanju pornografije sa drugim žanrovima, pa su tako nastali njegovi biseri poput “Emanuele i poslednjih kanibala” (Emanuelle a gli ultimi cannibali, 1977.) i mnogih drugih. Ali film koji ga je ustoličio kao punokrvnog reditelja kanibalskog filma je “Antropofagus” (Anthropophagus, 1980). Ovaj film je bio predmet kontroverze zbog scene u kojoj je pojeden ljudski fetus, i iako je očigledno da je u pitanju oderan zec, film je etiketiran kao snuff film.

Scena iz filma "Antropofagus"
Još jedan klasičan žanr italijanskog filma je natprirodni horor, čijoj popularnosti su doprineli holivudski hitovi poput “Isterivača đavola” (Exorcist, 1973.) i “Predskazanja” (The Omen, 1976.). I pre ovih filmova u ovom žanru su se okušali mnogi autori uključujući Bavu i Arđenta. Od njihovih natprirodnih horora treba izdvojiti Bavin “Tri lica straha” (I tre volti della paura, 1963.) i Arđentov prvi film iz njegove trilogije o majkama, “Suspirija” (Suspiria, 1977.). "Suspirija" se smatra za arhetipski italijanski horor film, čiji se uticaj širi do danas (verovatno najočigledniji uticaj je imao na “Crnog labuda” Darena Aronovskog). Pored ovih autora zanimljiv je i Mikele Soavijev “O smrti ljubavi” (Dellamorte dellamore, 1994.). Soavi je još jedan od kultnih reditelja čija se karijera proteže od sredine osamdesetih do danas (obavezno pogledati njegov giallo “Pozornica straha” iz 1987.), ali ono što je zanimljivo u ovom filmu je njegova veza sa drugim poznatim italijanskim horor medijem – stripom. “O smrti ljubavi” je baziran na romanu Ticijana Sklavija, autora stripskog horor serijala Dilan Dog, čiji je lik baziran na liku engleskog glumca Ruperta Evereta. U Soavijevom filmu Rupert Everet glumi drugog Sklavijevog lika, Frančeska Delamorta, čuvara groblja u malom italijanskom gradu Bufalora. On živi na groblju sa svojim pomoćnikom Gnagijem (Fransoa Hadži-Lazaro) i vode računa da niko (ili ništa) ne napusti groblje. Zaplet počinje kada Frančesko upozna mladu udovicu (Ana Falki) koja je iz nekog razloga zainteresovana za groblje koje on čuva. 

Rupert Everet kao Frančesko Delamort
u filmu "O smrti ljubavi"
Naravno, ovo je dosta sažet prohod kroz italijanski horor, sa osvrtom samo na najvažnije momente njegove istorije i autore. Italijanski horor reditelji su brojni i veoma plodni, sa filmografijama koje često prelaze broj od 50 filmova i posvećivanje pažnje svakom od njih bi zauzelo više prostora nego što bi većina ljudi bila spremna da čita. Iako ni autori ni njihovi filmovi nisu ujednačenog kvaliteta (čak ni u slučaju renomiranih autora – Arđentovi filmovi posle devedesete jednostavno ne liče na Arđenta), upuštanje u vode italijanskog horora može da bude zabavan poduhvat – pogotovo za ljubitelje B-filma.

Aljoša Tomić

4.09.2017

KRATKA ISTORIJA ŠPANSKOG HORORA

Kao i većina drugih evropskih zemalja, Španija nije do pre koju godinu imala žanrovski horor. Ali to ne znači da nije imala autore koji su se bavili horor filmom.

Španija ima dugu istoriju filma, koja seže čak do 1895. godine, kada je održan prvi filmski festival u Barseloni. Španski autori su se afirmisali veoma rano, poput Luisa Bunjuela koji je doživeo internacionalnu slavu već tridesetih godina prošlog veka. Njegova saradnja sa Salvador Dalijem je čak donela neke od prvih filmskih splatter momenata u njihovom koautorskom delu “Andaluzijski pas” (Un Chien Andalou, 1929.) . Iako scena rezanja oka britvom i danas proizvodi jezu, pravi horor autori na tlu Španije će doći dosta kasnije.

Simon Marui u "Andaluzijskom psu"
Španski građanski rat kako je obeležio istoriju španske kinematografije, tako je i nepovratno uništio 90% predratnih filmova. Međutim ovaj događaj je obeležio i stvaralaštvo autora koji nastaju u njegovoj senci, ali i mnogo godina kasnije. Senka rata je očigledno ostavila snažan utisak ne legendu španske horora Narcisoa Ibaneza Seradora. Iako je četrdeset godina svog života posvetio filmu, Serador je snimio samo dva dugometražna filma, dok je ostatak karijere proveo baveći se televizijskom produkcijom. Njegov prvi bioskopski film je triler/misterija sa gotskom atmosferom “Kuća vrisaka” (La residencia, 1970.), čija je radnja smeštena u žensku školu čije učenice počinju da nestaju. Ovaj film mnogi smatraju prvim pravim slasher-om, ali ostvarenje kojim je ovaj autor odredilo kurs španskog horora je “Ko može ubiti dete?” (¿Quién puede matar a un niño?, 1976.)

Poster filma
"Ko može ubiti dete?"
U ovom filmu dolazi do izražaja Seradorova kritika rata i nasilja, pod motom “u svakom ratu, deca uvek najviše stradaju”, tako film pocinje potresnim dokumentarnim snimcima i statistikom dece-žrtava u Aušvicu, indo-pakistanskom gradjanskom ratu, korejskom ratu, Vijetnamu i Nigeriji, ispresecanim naslovnim kadrovima koje prati zvuk dečijeg smeha i pesme. Šokantan od prvih kadrova, film prati britanski bračni par na odmoru u Španiji, koji odlaze na malo izolovano ostrvo gde planiraju u miru i tišini da provedu letovanje. U potresnom preokretu se otkriva da su monstrumi u ovom filmu deca koja su jedne večeri u transu pobila sve odrasle na ostrvu. Seradorova filozofija horora je da fiktivni monstrumi, poput vampira i vukodlaka nikada nisu toliko strašni jer ih uvek pripisujemo svetu fantastičnog, te je zato nešto što nikada ne bi zamislili strašnim mnogo jezivije kada je stavljeno u taj kontekst.

Scena iz filma "Ko može ubiti dete?"
Serador tvrdi da je za uspeh njegovog filma zaslužno to što nije ličio na tradicionalni španski film. I zaista u španskom hororu se često vidi uticaj zemalja koje su žanrovski horor razvile pre Španije – naravno, u pitanju su britanski i holivudski horror film. Nijedan drugi španski autor ovo nije bolje demonstrirao od Hasinta Moline Alvareza, poznatijeg pod pseudonimom Pol Naski. Još kao klinac inspirisan filmom “Frankenštajn protiv vukodlaka” (Frankenstein meets the Wolfman, 1943.) svoj život je posvetio hororu, režirajući preko dvadeset i glumeći u preko sto filmova, od kojih su većina bili horori inspirisani holivudskom produkcijom. Naski je u svojoj karijeri glumio veliki broj ikoničnih monstruma, uključujući Drakulu, Frankenštajnovo čudovište, mumiju, fantoma iz opere i mnoge druge.

Pol Naski u ulozi vukodlaka
Još jedan autor koga bi trebalo pomenuti je Eloj de la Iglesia. Autor širokog opusa i diskutabilnih kinematografskih kvaliteta, značajan je jer je predstavljao priče iz života marginalizovanih grupa, uglavnom homoseksualaca. Njegovi filmovi mu nikada nisu doneli slavu van granica Španije, ali u svojoj karijeri je napravio i par psiholoških horor-trilera, na tragu filmova Alfreda Hičkoka. Prvi je “Stakleni plafon” (El techo de cristal, 1971.), priča koja prati usamljenu domaćicu Martu (Karmen Sevilja) koja počinje da sumnja da je njena komšinica iz stana iznad ubila svog muža. Dok se zaplet komplikuje uključujući druge likove iz Martine okoline, pojavljuje se misteriozna osoba koja prati i špijunira Martu i druge žene. Drugi film je “Kanibal” (La semana del asesino, 1972.), film koji zaista nema veze sa kanibalizmom, ali je u internacionalnom prevodu nekako dobio taj naziv. Film prati Markosa (Visente Para), mesara koji slučajno ubije taksistu. Njegova devojka želi da ode u policiju da bi ga prijavila, tako da on ubije i nju. Niz ubistava eskalira, tako da do kraja filma ubije i brata, bratovu verenicu, oca i sve leševe sakrije u svojoj mesari.

Američki poster za film "Kanibal"
Jedna od manje poznatih karakteristika španske kinematografije je produkcija španskih filmova na engleskom jeziku. Ovi filmovi često postižu internacionalni uspeh, a među njima je jedan od kultnih horora, istovremeno i komercijalno najuspešniji španski horor film do sada “Duhovi u nama” (The Others, 2001). Priča je smeštena neposredno nakon Drugog svetskog rata i prati Grejs Stjuart (Nikol Kidmen) majku dvoje dece koja pate od neobične bolesti koja ih čini preosetljivim na svetlo. Kada na njeno imanje dođe troje novih sluga, počinje niz neobičnih događaja zbog čega Grejs počinje da sumnja na prisustvo duhova. Film je režirao Alehandro Amenabar, višestruko nagrađivani autor, koji je imao još par manje-više uspešnih izleta u svet horor filma, ali njegov najnoviji horor “Regresija” (Regression, 2015.), nije prošao naročito zapaženo kod publike i kritike. ”Regresija” je priča o detektivu Džonu Greju (Itan Hok), koji istražujući slučaj silovanja maloletne devojke Anđele (Ema Votson), nailazi na trag koji ga vodi do satanističkog kulta. 

Ema Votson u filmu "Regresija"
Iako nije poreklom Španac, ne možemo zanemariti doprinos koji je Giljermo del Toro doneo španskoj kinematografiji. Neke od svojih prvih, ali i najznačajnijih filmova ovaj autor je uradio u španskoj produkciji. Neću mnogo govoriti o filmovima koje već svi znaju poput “Panovog lavirinta” (El labertino del fauno, 2006.) ili “Đavolje kičme” (El espinazo del diablo, 2001.), ali svakako vredi pomenuti da je del Toro i kao producent pokrenuo karijere nekoliko talentovanih španskih reditelja uključujući horor autore Gijema Moralesa i Hoze Antonia Bejonu.

"Sirotište" (El Orfanato, 2007. ),
rediteljski debi H.A. Bejone
Ova dva reditelja su predstavnici španskog žanrovskog horora koji se u poslednjih nekoliko godina formira u Španiji. Ali jedan od autora možda i najzaslužniji za to je Haume Balagero. Balagero je u svetu filma od početka devedesetih godina prošlog veka kada je režirao više kratkih filmova pre 1999. godine, nakon čega piše scenario za svoj prvi dugometražni film “Bezimeni” (Los sin nombre, 1999.), baziran na istoimenom romanu britanskog horor pisca Remzija Kembela. Ovaj priča kombinuje elemente psihološkog horora sa natprirodnim elementima, kombinacija koja će u velikoj meri definisati Balagerov autorski stil. “Bezimeni” prati Klaudiju (Ema Vilarazau), majku ubijene devojčice, koja 5 godina posle monstruoznog ubistva prima telefonski poziv od svoje ćerke koja je doziva u pomoć. Ona kreće u potragu za njom uz pomoć bivšeg policajca i parapsihologa koja ih vodi do grupe kultista koji se nazivaju bezimenima. Balagero doživljava pravi uspeh tek godinama kasnije kada sa svojim saradnikom Pakom Plazom započinje horor serijal “Rec” ([REC], 2007.). Ovaj serijal je snimljen u found-footage stilu i kroz četiri nastavka prati eskalaciju zombi apokalipse. Pored ovog serijala vredi pomenuti film koji donekle odstupa od njegovog uobičajenog stila, psihološki horor “Lepo spavaj” (Mientras duermes, 2011.) koji je režirao na osnovu scenaria Alberta Marinija sa kojim je sarađivao na serijalu “Rec”. ispričan iz ugla sociopate Cezara (Luis Tosar) koji uhodi devojku Klaru (Marta Etura). Iako nema natprirodnih i okultnih elemenata koji su zaštitni znak ovog autora ovo je napet i uzbudljiv triler na granici sa crnom komedijom.

Cezar i Klara, scena iz filma "Lepo spavaj"
Crna komedija je popularan žanr u Španiji i jedan od njenih majstora je Aleks de la Iglesia. Ovaj, meni lično jedan od omiljenih španskih autora, često kombinuje svoje komedije sa horor elementima. Svoju karijeru je počeo bizarnom komedijom koju je producirao niko drugi do Pedro Almodovar. “Akcija mutant” (Acción mutante, 1993) je smeštena u distopijski svet budućnosti u kom vladaju lepi i zgoddni ljudi. Zaplet počinje pobunom hendikepirane grupe koja sebe smatra mutantima i planira da svet oslobodi lepote i površnosti. Nakon uspeha “Akcije mutant” usledile su mnoge crne komedije, ali one koje su najbliže hororu su “Dan zveri” (El día de la Bestia, 1995.), “Poslednji cirkus” (Balada triste de trompeta, 2010.) i “Veštice i bičarke” (Las brujas de Zugarramurd, 2013.)

Poster filma "Poslednji cirkus"
Španski horor film je izuzetno šarolik, i dolazi u svim varijantama od psihološkog horora, preko priča o fantastičnim bićima pa do mračnih ironičnih komedija, ali uvek su prepoznatljivi po tome što su oslobođeni stega na koje smo navikli gledajući holivudski horor. Španski autori se ne ustručavaju da pričaju šokantne, originalne ali i intimne priče, ali uvek sa karakterističnom latinskom crtom koja je stavila Španiju na mapu svetske kinematografije.

Aljoša Tomić

4.02.2017

NASLEĐE FRANCUSKOG HORORA

Horor žanr, onakav kakav danas poznajemo i na koji pomislimo kada neko spomene horor kinematografiju nastao je u SAD-u kao jedan od proizvoda holivudske industrije. Najveći broj filmova strave i užasa baš zbog toga liče jedan na drugi i neprestano ponavljaju već ustaljene motive i obrte. Izuzeci su retki, u slučajevima kada neki autentični filmski autor odluči da napravi horor film ili kada ekipa koja radi na nekom ostvarenju ima inovativan plan na koji način želi da inovira u okviru ovog filmskog žanra. Ali pre nego što je holivudska produkcija odlučila da patentira horor film krajem sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, nastajanje ovog žanra teklo je polako i temeljno. 

Poster filma "Zli"
Naravno da je horor postojao u književnosti i na taj način kroz adaptacije novela i romana Brama Stokera, Edgard Alan Poa i Meri Šeli, dospeo i do filmskog platna. Dok su se najpopularniji romani sa čudovištima (Frankenštajnom ili Drakulom) pojavljivali kao prvi filmovi strave u Nemačkoj, Belgiji i Britaniji, francuzi su svoja prva horor ostvarenja zasnovali na kriminalističkom trileru sa elementima natprirodnog. Afred Hičkok se smatra začetnikom trilera, kao i pretečom horor trilera, međutim prvi film sa ovim motivima koji je nastao po romanu Pijera Boaloa i Tomasa Narsežaka bio je delo francuskog reditelja Anrija-Žorža Kluzoa „Zli“ (Les Diabolique, 1950.). 

Simon Sinjore i Vera Kluzo kao Kristina i Nikol 
Radnja prati dve žene Kristinu (Simon Sinjore) i Nikol (Vera Kluzo), prva je supruga, a druga ljubavnica Mišela Delasala (Pol Moris), direktora internata koji obe zlostavlja i maltretira, tako da njih dve odlučuju da se udruže protiv njega i ubiju ga. Njegovo telo nakon ubistva misteriozno nestaje i šire se glasine da je viđen živ. Ovaj film obiluje tenzijom i napetošću koja kasnije postaje karakteristična za svaki triler, a obrt na kraju u holivudu postaje usvojen kao standard. Takođe mesto na kojem se dešava ubistvo ostvaruje velik uticaj na dalji topos unutar filmskog narativa - reč je naravno o kupatilu. Koliko ste puta imali prilike da vidite kako protagonista odlazi u kupatilo da se sprema za spavanje, a baš u tom trenutku nešto šušne, podigne tenziju i zaokupi njegovu pažnju? 

Edit Skob kao Kristijen
Pijer Boalo i Tomas Narsežak su kasnije učestovali u adaptaciji romana Žana Redona u istoimeni film „Oči bez lica“ (Les Yeux Sans Visage, 1960.), a koji je režirao Žorž Franju. Ovaj film je pored filma „Zli“ ostvario veliki uticaj na horor žanr, ali i na francuski rezon poimanja straha. Naime, u filmu se radi o hirurgu koji ubija mlade žene, skida im kožu i presađuje na lice svoje ćerke koja je ostala unakažena nakon saobraćajne nesreće. Kristijen (Edit Skob), doktorova ćerka se pojavljuje u filmu sa maskom preko lica iza kojie se vide jedno oči. Džon Karpenter je bio inspirisan ovom slikom kada je stvarao lik Majkla Majersa u kultnom slešeru „Noć veštica“ (Halloween, 1978.) 

Poster filma "Mučenice"
Od ovog filma počinje u stvari francuski horor. „Oči bez lica“ je film koji je šokirao evropsko gledalaštvo i doživeo krah od strane kritike, ali sa druge strane činjenično uticao na razvoj body horora u francuskoj kinematografiji. Danas se u najvećoj meri ovaj motiv pojavljuje u svim francuskim hororima takozvanog „Novog talasa ekstremizma“ gde spadaju filmovi poput: „Mučenice“ (Martyrs, 2008.), „Visok pritisak“ (Haute Tension, 2003.), „Granica“ (Frontière(s), 2007), ove godine očekivani film „Sirovo“ (Grave, 2017.) i mnogi drugi. Svaki od ovih ostvarenja ima u sebi elemente body horora, koji predstavlja osnovni motiv i izvor straha. Retko se francuzi okreću natprirodnom, već njihova fantazija u ovom kontekstu ide do surove realnosti uma i bolesne ljudske mašte. Zato francuski novi horor film nije lak za stomak, vrlo često opskuran i hermetičan, ali je svakako originalan.

Nenad Lančuški