10.30.2017

VELIKA OČEKIVANJA, MALI REZULTAT

Film: Sumpor (Brimstone)
Režija: Martin Kulhoven
Scenario: Martin Kulhoven
Uloge: Karla Juri, Gaj Pirs, Kit Harington
Trajanje: 148 min
Proizvodnja: Holandija/Francuska/Nemačka/Belgija/Švedska/V.Britanija/SAD, 2016.

Radnja filma prati Elizabetu (Karla Juri), babicu u malom selu Nove Engleske koja se služi znakovnim jezikom jer nema moć govora. Ona živi sa mužem Ilajem, njegovim sinom iz prvog braka i ćerkom. Kroz četiri poglavlja, otkrivamo sudbinu protagonistkinje, retrospektivnim putem vraćajući se u njenu daleku prošlost. Elizabetin progonitelj Velečasni (Gaj Pirs), misteriozni sveštenik koji se pojavljuje u selu, dolazi kako sam kaže da je kazni gde otpočinje zaplet koji nas vodi u prošlost.



Prva tri poglavlja su poređana unazad, tako da sve one nejasnoće i pitanja (Ko? Šta? Gde? Otkud?) rasvetljava ova vožnja unazad, da bi se u četvrtom poglavlju vratili tamo gde se završi prvo kako bi se priča privela kraju. Prva dva poglavlja su izuzetno zanimljiva i intrigantna, što ovaj film ne čini toliko misterijom koliko misterioznim sam narativ, dok kada se negde u četvrtom činu sve polako složi u jedan mozaik ne dobijemo ne znam kakvo otkrovenje već sao neki morbidni čin, arhetip i opšte mesto. Zapravo ništa originalno što bi isplatilo čekanje. A sama završnica je krajnje dosadna i predvidiva da sam samo jedva čekao da se završi.


Lepo kostimi, fotografija, autentični dijalozi i duh vremena, kao i mozaički retrospektivni narativ su sjajni, međutim samo mesto odnosno sadržina filma nisu ništa posebno. Premda se ovde radi o jednom nežanrovskom hororu ukoliko je ovo uopšte horor, više bi se moglo reći da je morbidna drama koja da ne grešim dušu radi svoj posao kao takva. Bilo mi je zaista mučno i teskobno da posmatram sudbinu protagonistkinje koja je u neprestanom bekstvu od svog progonitelja i koji je uvek iznova pronađe. Najmučniji aspekt jeste upravo uspeh koji postiže antagonista u svojim namerama.


Film u sebi ima dosta gora, scena mrtvih životinja, mrtvih novorođenčadi - doduše ne baš u punom kadru, međutim, određene nasilne scene nisu eksplicitne. Velečasni, koji predstavlja psihopatu nije previše originalan, čak dva puta ubije na isti način, a všie puta ponavlja svoje sadističke nagone. Sve u svemu dosta mučan i dugačak film bez neke prevelike i važne teme u sebi koja nije ispričana već negde na bolji način.

Nenad Lančuški

10.22.2017

OSLOBAĐANJE NA AUSTRALIJSKI NAČIN

Film: Smrtonosna zemlja (Killing Ground)
Režija: Demijan Pauer
Scenario: Demijan Pauer
Uloge: Mici Rulman, Herijet Dajer, Aron Pedersen
Trajanje: 88 min
Proizvodnja:
Australija, 2016.

Već neko vreme gajim simpatije prema filmovima koji nam dolaze sa južne hemisfere, a razlog tome je nekolicina filmova koji su me oduševili idejom, originalnošću i/ili stilom. Pre svega mislim na žanrovske filmove koji nam stižu iz novozelandske i australijske produkcije, poput horor komedija “Šta radimo sakriveni” (What We Do in the Shadows, 2014.) i “Kućni pritvor” (Housebound, 2014.) ili postapokaliptičnog “Rovera” (The Rover, 2014.) sa Gaj Pirsom i Robert Patinsonom u glavnim ulogama. Upravo zato sa interesovanjem pratim filmove koji nam dolaze iz ovog regiona, i imam i prilično visoka očekivanja od njih. Ove nedelje sam pogledao autorski prvenac Demijana Pauera, autora o kome sam našao veoma malo informacija, pored filmografije koja sadrži nekoliko kratkih filmova. Reč je o filmu “Smrtonosna zemlja” koji je direktno inspirisan Džon Bormanovim trilerom “Oslobađanje” (Deliverance, 1972.). 


Priča filma prati mladi devojku Sem (Herijet Dajer) i njenog verenika Jana (Jan Medouz) koji odlaze na kampovanje na obalu jezera Gangili, mesta sa malo poznatom mračnom prošlošću. Po pristizanju, postavljalju šator u blizini jednog kampa koji je naizgled napušten. Kako dani prolaze mladi par postaje sve više intrigiran napuštenim kampom. Sa druge strane paralelno pratimo priču četveročlane porodice koja istražuje okolinu jezera, kao i priču dvojice lokalnih propalica koji prave probleme lokalnom šerifu. Zaplet počinje kada se putevi svih likova konačno ukrste.



Iako nema star power koji je imalo “Oslobađanje” sa talentima Berta Rejnoldsa i Džona Vojta u svojim najboljim godinama, malo poznati glumci koji igraju likove “Smrtonosne zemlje” sasvim adekvatno obavljaju posao, možda čak i iznad očekivanja. Verovatno najslabija (ali i najoriginalnija) tačka je nelinearno pripovedanje, koje je na trenutke konfuzno, jer su tačke na koje se autor neprestano vraća jako bliske vremenski, tako da gledalac povremeno ne može da razluči u kojoj vremenskoj liniji se nalazi. Što se tiče horor elemenata, ovaj film je veoma brutalan i nemilosrdan prema svojim likovima. Iako nasilje nije naročito eksplicitno, ono što je implicirano će vas prilično šokirati, čak i ako ste navikli na standarde survival i revenge horor filmova, koji se aktivno takmiče da izmisle nove i brutalne načine psihološkog mučenja likova.


Na kraju, nisam dobio ono što sam očekivao od ovog australijskog autora, jer je ovaj film po senzibilitetu holivudski, možda iz komercijalnih razloga, a možda je to jednostavno i senzibilitet autora. I to bi bilo u redu da nam filmovi poput izuzetnog britanskog “Jezera Iden” (Eden Lake, 2008.) nisu već pokazali potencijal koji ovaj žanr može da ima. “Smrtonosna zemlja” sigurno neće ostati zapamćen ni po čemu u istoriji horora, ali nije dosadan i tehnički je dovoljno dobro sastavljen da možete da mu pružite šansu, naročito ako ste ljubitelj žanra.

Aljoša Tomić

10.08.2017

VIKTORIJANSKA DETEKTIVSKA MISTERIJA

Film: Golem iz Lajmhausa (Limehouse Golem)
Režija: Huan Karlos Medina
Scenario: Džejn Goldmen
Uloge: Olivija Kuk, Bil Naji, Daglas But
Trajanje: 109 min
Proizvodnja: Velika Britanija, 2017.

Ova krimi-misterija sa elementima horora premijerno je prikazana prošle godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, da bi široj publici bila prikazana u septembru ove godine. Scenario je baziran na neoviktorijanskom romanu “Den Lino i Golem iz Lajmhausa” (Dan Leno and the Limehouse Golem) autora Pitera Ekrojda iz 1994. godine, a adaptaciju je uradila Džejn Goldmen, autorka scenarija za filmske hitove poput “X-men: Prva generacija” (X-men: First Class, 2011.), “Fajter” (Kick-Ass, 2010.) i “Kingsmen: Tajna Služba” (Kingsman: Secret Service, 2014.). U rediteljskoj stolici je američki reditelj kome je ovo drugi dugometražni film u karijeri posle horora “Bezbolni” (Painless, 2012.)



Priča filma prati inspektora Skotland Jarda Džona Kildera, koga tumači Bila Naji, koji je u ovoj ulozi zamenio pokojnog Alena Rikmana koji nije mogao da je prihvati zbog zdravstvenih problema, a kome je film i posvećen. Inspektor Kilder dobija slučaj ubistva u ozloglašenoj četvrti vikotrijanskog Londona po imenu Lajmhaus. Reč je o smrti trovanjem dramskog pisca Džona Krija (Sem Rid) za koju je osumnjičena njegova žena Elizabet Kri (Olivija Kuk), čuvena londonska zabavljačica. Inspektor Kilder vrlo brzo otkriva da stvari nisu uopšte jednostavne, nakon što uspostavi vezu sa ozloglašenim serijskim ubicom Golemom - svojevrsnim duhovnim pretkom Džeka Trboseka, koji će harati ulicama Londona desetak godina nakon događaja opisanih u filmu. Kilder dolazi u posed Golemovog dnevnika, i počinje da sastavlja slagalicu u klasičnom maniru detektivskog filma, poput avantura Šerloka Holmsa. Kako Kilder napreduje sa svojim slučajem mi dobijamo deo po deo priče kroz serije flashbackova koji otkrivaju motivacije likova, što je dosta elegantan način pripovedanja koji sasvim odgovara ovom žanru. 



Ono što me je naročito iznenadilo je kvalitet produkcije ovog filma, koja odlično prenosi atmosferu viktorijanskog londona odličnim kostimima i scenografijama. Ako ste ljubitelj ovog perioda uživaćete u prljavim ulicama Lajmhausa, kineskim pušionicama opijuma i kičastim muzičkim dvoranama prepunim živopisnih likova. Kada smo kod likova, oni su u velikoj meri bazirani na istorijskim likovima, pa će se na Kilderovoj listi osumnjičenih naći jedan od najvećih zabavljača viktorijanskog perioda Den Lino, pisac Džordž Gising, pa čak i nemački filozof Karl Marks. Oslanjanje na istorijske činjenice stvara interesantno zamućenje između činjenica i fikcije, čineći priču mnogo životnijom i uverljivijom.


Samih horor elemenata nema mnogo, sem nekoliko prilično eksplicitnih ubistava i sakaćenja, pa tako ovaj film najviše podseća na neku sablasniju epizodu avantura Šerloka Holmsa, poput “Baskervilskog psa”. Gledaoci koji su navikli na “tvrđi” horor neće naći mnogo za sebe u ovom filmu, ali ako ste ljubitelj dobro ispričane misterije ili viktorijanske književnosti, nemojte propustiti ovo ostvarenje.

Aljoša Tomić

10.01.2017

ISPLATI SE

Film: Ubistva na jezeru Bodom (Lake Bodom)
Režija: Taneli Mustonen
Scenario: Aleksi Hivarinen, Taneli Mustonen
Uloge: Mimosa Vilamo, Neli Hirst-Ge, Mikael Gabrijel
Trajanje: 85 min
Proizvodnja: Finska, 2017.

Misteriozni događaji, ukleta mesta i nerazjašnjena ubistva uvek su dobre teme za horor film, a naročito ako neka od njih zaista postoje, time sama pomisao deluje mnogo strašnije i jezivije kada je konzumiramo u filmskoj igranoj verziji. Naravno igrani filmovi uvek ostavljaju prostora za umetnički razmah kreativnosti koji imaju reditelj i scenarista pa samim tim ne treba očekivati detaljnu istorijsku rekonstrukciju već slobodnu interpretaciju koja je samo inspirisana nekim stvarnim događajima. 


Film koji je pred vama „Ubistva na jezeru Bodom“ (Lake Bodom, 2017.) inspirisan je stvarnim ubistvima koja su se dogodila na ovom jezeru u Finskoj šezdesetih godina prošlog veka. Ovaj događaj je dugo bio popularan u finskim medijima, tako da osim filma postoji i hevi metal bend „Deca Bodoma“ (Children of Bodom) nastao devedesetih godina. Jedini preživeli od četvoro tinejdžera koji su napadnuti dok su kampovali na ovom jezeru, Nils Vilhelm Gustavson je tek 2004. osumnjičen za trostruko ubistvo, međutim 2005. je oslobođen optužbe i plaćena mu je otšteta.


Radnja filma je smeštena u neodređeni vremenski period, koji može da bude i sadašnjica ali i neka prošlost, međutim sve u svemu zasigurno se dešava nakon zločina 60. Kao nekakvo igranje sa vatrom kako to obično biva u slešerima, četvoro tinejdžera Ida (Neli Hirst-Ge), Nora (Mimoza Vilamo), Elijas (Mikael Gabrijel) i Ate (Santeri Helinhejmo Mantila) dolaze u šumu pokraj jezera Bodom da kampuju. Ate je onaj jezivi tinedžer-štreber koji je opterećen nerazjašnjenim događajima sa jezera, Elijas deluje kao da samo želi kres šemu sa Idom odnosno Norom, dok dve devojke žele zabavu. U strukturalno kompleksnom raspletu, ovaj film razotkriva da svaki od likova ima potpuno drugačije motive za dolazak na jezero.


Određeni momenti ovog filma podsećaju na lošu kopiju klasičnog američkog slešera, međutim pokazalo se već od sredine da on to nije. Ako izdržite da film ne prekinete prvih četrdeset minuta on postaje zanimljiv i drugačiji. Preživeli lik iz prošlosti se ne spominje, ali mislim da je njegov lik na neki način inspirisao autore da naprave misteriju ne toliko od toga ko je psihopata koji je ubio tinejdžere, već ko su zaista ti tinejdžeri bili i šta su tražili u ovoj šumi. Naravno odgovor može da bude potpuno banalan, pa šta bi moglo četvoro mladih ljudi da radi u šumi noću, međutim šta ako ima nešto mnogo više od toga. Autori su hteli da ovoj priči daju jednu subverzivnu horor interpretaciju koja je zasnovana na odnosima četvoro tinedžera koji se ogledaju u konfliktima upravo njihove motivacije ne samo da dolazak na jezero već i za samu akciju koju poduzimaju.


Fotografija u filmu je odlična, muzika prisutna ali neprimetna, takoreći potpuno usađena u ton filma. Sam kraj opet možda malo previše razvučen iako film traje sat i dvadeset minuta, neki delovi sa početka kao što sam spomenuo i sa kraja su me ugnjavili. Međutim isplati se sve to jer sama završnica nije ništa drugo do pravi horor obrt koji možemo očekivati samo još od evrposkog filma, a to je užas koji postaje neizreciv i koji će se ponoviti opet.

Nenad Lančuški