2.25.2018

EPOPEJA GOSPODARA PAKLA

Film: Gospodar pakla: Presuda (Hellraiser: Judgment)
Režija: Geri Dž. Tuniklif
Scenario: Geri Dž. Tuniklif
Uloge: Dejmon Karni, Rendi Vejn, Aleksandra Heris
Trajanje: 81 min
Proizvodnja: SAD, 2018.

"Gospodar pakla” (Hellraiser, 1987.) je za svojih tridesetak godina postojanja, prošao kroz svakojaka mrcvarenja i dobio status ukletog serijala. Prvi nastavak je bio slučajni hit, koji je na budžetu od 900 000 američkih dolara zaradio gotovo 15 000 000 samo u Americi i Kanadi. Baziran na romanu Klajva Barkera, koji je sredinom osamdesetih godina XX veka bio na vrhuncu svoje slave, i režiran od strane ovog pisca, prvi film serijala je stvorio i jednog od najikoničnijeg likova horor žanra – čuvenog Pinheda, iako on u ovom filmu ima veoma minornu ulogu.



Na žalost, već sledeći nastavak “Gospodari pakla 2: Glasnik iz pakla” (Hellbound: Hellraiser II, 1988.) reditelja Toni Randela nije uspeo da ponovi uspeh originala, a treći nastavak “Gospodari pakla 3: Pakao na zemlji” (Hellraiser III: Hell on Earth, 1992.) u režiji Entonija Hikoksa je bio toliko loša da je zacementirao sudbinu serijala, jer nakon njega do danas nijedan nastavak nije dobio bioskopsku distribuciju. Naravno, to nije zaustavilo Dimension Films da svakih nekoliko godina izbaci novi direct to video film, da bi ispunio svoju ugovornu obavezu i zadržao legalna prava na serijal. Iako ovaj serijal čak i danas ima solidnu bazu fanova, Dimension im je 30 godina servirao poluproizvode očajnog kvaliteta. Često ovi filmovi nisu ni trebali da imaju veze sa serijalom, nego su bili scenariji koje bi Dimension Films pokupio sa raznih strana i onda ugradio u njih Pinheda, cenobite ili neki drugi delić Barkerove mitologije, samo da bi opravdao naziv filma.


I tako je nastalo čak sedam nastavaka progresivno lošijeg kvaliteta, sve dok uporni Tuniklif nije dobio svoju šansu da zasija. Tuniklif, veliki obožavalac serijala i izvornog materijala, radio je na serijalu kostime i specijalne efekte još od trećeg nastavka, i prvi put je dobio šansu da proširi svoj uticaj na serijal sa devetim nastavkom - “Gospodari pakla 9: Otkrovenje” (Hellraiser: Revelations, 2011.), na kome je radio kao scenarista. Na žalost, iako je više u duhu originala od prethodnika, ovo je jedan od najgorih nastavaka serijala, a Tuniklif je krivio odluke reditelja i producenata. Ali Tuniklif nije nameravao da odustane, i na sve načine je pokušavao da progura svoj scenario za svojevrstan nezvanični reboot serijala, i kako se približavao trenutak da Dimension Films obnovi svoju ugovornu obavezu, šanse da mladi reditelj dobije svoju stolicu postajale su sve realnije.



Tuniklif je odlučio da se drži konvencija uspostavljenih serialom, u koje je suptilno uneo svoje ideje. Priča prati troje detektiva koji love sadističkog psihopatu koji se predstavlja kao Preceptor, i koji ubija svoje žrtve na osnovu njihovog prekršaja 10 Božjih zapovesti. Istraga će odvesti naše junake do vrata pakla, gde ćemo sresti neke od poznatih likova poput Pinheda i njegove klike cenobita, ali i galeriju novih likova pod nazivom Stigijska inkvizicija, predvođenu Revizorom.



Iako nam film nudi prosečnu krimi priču, koja će mnogima delovati predvidljivo, mesto na kome film zaista sija je (re)dizajn kostima i specijalnih efekata. Tuniklif je upregao sve svoje dvadesetšestogodišnje iskustvo na ovom polju i napravio film, koji barem vizuelnim kvalitetom odskače od ostalih filmova ovog ukletog serijala. Još jedan momenat koji pokazuje da ovaj reditelj zaista voli materijal sa kojim je radio, je način na koji je razumeo i proširio mitos ove franšize, a koji je potpuno u barkerovskom duhu. Na kraju, ako ste jedan od onih optimističnih fanova “Gospodara pakla” koji se i dalje nadaju da sledeći film ne može biti gori od prethodnog, mogli bi biti prijatno iznenađeni, ali ni oni koji su navučeni na trash momente ovog serijala neće biti razočarani. 

Aljoša Tomić

2.18.2018

SVEMIRSKA MELODRAMA

Film: Kloverfild paradoks (The Cloverfield Paradox)
Reditelj: Džulijus Onah
Scenario: Oren Uzil, Dag Jung
Uloge: Gugu Mbata-Ro, Dejvid Ojelovo, Danijel Bril
Trajanje: 102 min
Proizvodnja: 2018. SAD

Kada sam gledao prethodni film iz ove franšize "Ulica Kloverfild broj 10" (10 Cloverfield Lane, 2016.), završetak mi je imao snažan treš vajb. Tim putem vođeni „Paradoks“ je nenamerni treš vrlo pretenciozne zamisli koji ne može da dobaci ni do krovova zemunica, a kamoli do misterija kosmosa na koje pretenduje. Ovaj film je koštao Netflix 45 miliona dolara, a ja ništa osim efekata, kostima i opreme nisam video da se isplatilo za ove novce. Gluma je melodramatična, a likovi krajnje patetični sa svojim prenaglašenim glumatanjem koje treba da gledaocu podigne tenziju. Sve scene koje treba da zaplaše ustvari su banalne i smešne.



Radnja je smeštena na svemirsku stanicu Kloverfild nadomak Zemlje koja sa sobom nosi akcelerator čestica po imenu Šepard, koji treba da proizvede energiju pošto je zemlja ostala bez energetskih izvora. Nakon dve godine pokušavanja da uspostave Šepard sistem dolazi do nekakvog dimenzionalnog rascepa i Kloverfild zajedno sa posadom biva progutan crnom rupom i gubi se Zemlji iz vidika. Tada počinju da se dešavaju paranormalne stvari.



Većina paranormalnih stvari ili su dovedene do banalnosti ili nemaju nikakvog pokrića. Napraviću MALI SPOJLER: Na brodu se misterioznim putem pojavi novi član posade koji samo jednom rečenicom ubedi sve njih da poveruju kako je Šmit izdajnik i kako mu ne treba verovati. Film je predvidljiv i površan, jedino bi ga trebali pogledati ljubitelji treša ako žele da ismevaju jedan pretenciozni pokušaj da se lavkravtovski na način na koji to radi „Osmi putnik“ (Alien, 1979.)  ispriča jedna priča u stilu „Transformersa“ (Transformers, 2007.) sa psihološkom podlogom. O bože kakve pomije!

Nenad Lančuški 

2.11.2018

MAGIČNI REALIZAM U PUNOM SJAJU

Film: Oblik vode (The Shape of Water)
Režija: Giljermo del Toro
Scenario: Giljermo del Toro, Vanesa Tejlor
Uloge: Sali Hokins, Majkl Šenon, Dag Džons
Trajanje: 123 min
Proizvodnja: SAD, 2017.
"Oblik vode” je deseti dugometražni film meksičkog autora Giljerma del Tora, i dobitnik je Zlatnog lava na filmskom festivalu u Veneciji 2017. godine. Ovaj film je ujedno i treći film iz njegovog intimnog magično-realističkog ciklusa, koji je otpočeo sa “Đavoljom kičmom” (El espinazo del diablo, 2001.), nakon koga je usledio “Panov lavirint” (El laberinto del fauno, 2006.). Ovo ostvarenje se ne može svrstati u horor žanr na konvencionalan način, štaviše, žanrovski je bliža drami i romansi. Ovaj momenat je tipičan za del Torovo svaralaštvo, on plete mrežu referencijalnosti kojom priča svoju autetntičnu priču. Ova mreža seže od horor klasika i mjuzikla nastalih do sredine XX veka, kao što su “Čudovište iz Crne Lagune” (Creature from the Black Lagoon, 1954.) i “Sledi flotu” (Follow the Fleet, 1936.), preko dela klasične književnosti (“Lepotica i zver” i  "Mala sirena"), pa do naučno-fantastičnih dela poput “Čoveka amfibije” (Человек-амфибия, 1928.) ruskog pisca Aleksandra Beljajeva i radio-drame “Da čujem tvoj šapat” (Let me hear you whisper, 1969.) američkog dramskog pisca Pola Zindela. U ove okvire del Toro smešta vanvremensku priču o ljubavi, ali i omaž jednom prošlom vremenu, a sve to ispričana na njegov trejdmarkovani perfekcionistički način.


Film prepliće visoko-fantazijske elemente poput rečnih monstruma i sirena sa realizmom Amerike šezdesetih godina XX veka, u kojoj bujaju rasizam, mizoginija i homofobija, a sve u senci sovjetske pretnje koja u glavi svakog patriote može da zaseni bilo koji aktuelni problem. Savršena estetizacija prelazak sa fantazije na realizam čini besprekornim i neprimetnim, čemu značajno doprinosi i kinematografija Dena Lostsena, koji je sa del Torom sarađivao na “Mimikriji” (Mimic, 1997.) i “Grimiznom vrhu” (Crimson Peak, 2015.), i zahvaljujući kome imamo prepoznatljivu fluidnu kameru koja daje bajkoviti osećaj ovom filmu. Što se tiče kastinga, del Toro je imao na umu tačno određene glumce za koje su uloge pisane, i svi sem Ijana Mekelena, koji je zamenjen Ričardom Dženkinsom su našli svoje mesto u ovom filmu, i za očekivati, odradili posao maestralno.

Priča filma prati nemu spremačicu Elizu Espozito (Seli Hokins), koja radi u strogo čuvanom vojnom postrojenju. Njenu životnu rutinu prekida jednog dana misteriozni “tovar” koji dolazi u laboratoriju postrojenja, u pratnji namrgođenog vladinog agenta Ričarda Striklenda (Majkl Šenon). Ispostavlja se da je “tovar” čudovišno amfibijsko biće ulovljeno u amazonskoj reci, sa kojim Eliza uspostavlja komunikaciju znakovnim jezikom. Stvari počinju da se komplikuju kada u igru uđu sovjetski špijuni i američki visoki vojni zvaničnici. Na Elizu i njene prijatelje, ilustratora Džajlsa (Ričard Dženkins) i spremačicu Zeldu (Oktavija Spenser) pada teret donošenja teških odluka koje mogu promeniti tok utrke u tehnologiji i naoružanju između Sovjetskog saveza i SAD-a.

Ako ste ljubitelj dela ovog autora, ovo je film koji obavezno morate pogledati, po mogućstvu u bioskopu, jer je ovo pravi veliki film, stvoren za filmsko platno. Oni ostali, koji su za “Grimizni vrh” razočarano govorili: “Pa ovo uopšte nije horor!” - mogu komotno da preskoče ovo ostvarenje. 
Aljoša Tomić

2.04.2018

HOROR FILM SA PSIHOLOŠKOM I FILOZOFSKOM POZADINOM

Film: Džejkobova lestvica košmara (Jacob’s Ladder)
Režija: Adrijan Line
Scenario: Brus Džoel Rubin
Uloge: Tim Robins, Elizabet Penja, Deni Ajelo
Trajanje: 113 min
Proizvodnja: SAD, 1990.

Ovo ostvarenje u potpunosti žanrovsko, a u isto vreme originalno i ludo ostavilo je na mene dubok utisak još kada sam ga prvi put gledao kao klinac davnih devedesetih na VHS-u. Dugo vremena jedan moj prijatelj i ja kao tinedžeri nismo mogli da se setimo imena tog filma jer smo tu VHS kasetu iznajmljivali iz video kluba koji se u međuvremenu zatvorio, a naslov nam nije ostao u sećanjima. Prepričavali smo scene i misteriju koju je krio film, ali nikako nam nije išlo da mu se setimo imena. Sve dok jednog dana nije prikazan na telelviziji. Prvih petnaestak minuta su mi bili gotovo nepoznati, ali na jedan neobičan način privlačni i zanimljivi, sve dok mi se nije ukazala prva poznata scena. Tada sam shvatio da se upravo radi o tom filmu, o „Džejkobovoj lestvici košmara“.


Radnja je smeštena u Njujork, gde Džejkob Singer (Tim Robins) pokušava da vodi miran život uprkos post ratnoj traumi koja mu razdire psihu. Uz povremene fleševe rata u Vijetnamu iz kojeg se vratio, misteriozne prilike iz tame ga proganjaju sve češće. Glavni zaplet nastaje kada jedan od njegovih ratnih kolega pogine neposredno posle njihovog zajedničkog ragovora o istim simptomima koje imaju. Džejkob sa ostatkom družine iz rata rešava da otkrije zašto imaju halucinacije i šta se zaista desilo kobnog dana čije slike mu se neprestano vraćaju, ali u nepovezanim delovima.


SLEDE SPOJLERI:

Ovaj film je za mene ostao do dan danas jedan od najboljih i najzanimljivjih horor filmova koje sam gledao. Osim što evocira moje uspomene na detinjstvo i prve susrete sa ovim žanrom on je takođe zanimljiv i u filozofskom i psihološkom smislu. Naime, prema konvenciji podžanra on bi sigurno spadao u psihološki horor koji u sebi ima jake elemente misterije koja drži pažnju gledaoca do same poslednje scene. Neprestani skokovi iz Džejkobovog života u Njujorku na Vijetnam, pa čak i njegov život sa bivšom ženom pre Vijetnama deo su ludila u kojem se glavni junak nalazi. Demoni koji ga proganjaju prema njegovom uverenju žele da ga odvedu u pakao, sve su mu bliže i ne zna kako da im umakne. Već u potpunom očaju videći svog fizioterapeuta kao anđela čuvara govori mu da ga demoni odvode i da mu nema spasa. A fizioterapeut mu citira Maistera Ekharta, srednjevekovnog mistika i filozofa koji smatra da ukoliko se plašimo smrti onda ćemo videti demone koji nam kidaju dušu, a ukoliko se pomirimo sa prolaznošću i prihvatimo smrt kao nužnost tada će se ti demoni pretvoriti u anđele koji nas vode u raj.


Tako se i film završava, Džejkoba odvodi duh njegovog sina koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći još pre rata u Vijetnamu i tada shvatamo ustvari da je Džejkob sve ono što smo gledali u stvari sanjao, buncao dok je umirao otvorene utrobe na bolničkom krevetu u Vijetnamu. Ono što smo mislili da je stvarno postalo je ovim preokretom iluzija, a ono za šta smo mislili da je iluzija postalo je stvarno. Ovaj film nivelira iluziju i stvarnost i to je njegova zanimljivost u filozofskom odnosno ontološkom smilsu. Dok u psihološkom smislu ovaj film se bavi unutrašnjim „demonima“ čoveka koji ima osećaj krivice prema svom sinu koji je poginuo pred njegovim očima i ta činjenica ga razjeda u trenucima dok umire negde u šumama Vijetnama.


2018. godine dobićemo rimejk ovog remek dela, reditelj Dejvid M. Rozental koristiće originalni scenario Brusa Džoela Rubina, a u ovom trenutku film je već ušao u post produkciju. Ne očekujem baš ništa da donese kopija starog „Džejkoba“ međutim lepo je znati da ovaj film ima svoje poštovaoce koji misle da njime vredi ponovo baviti. 

Nenad Lančuški